VUKOVAR JOŠ NIJE OSLOBOĐEN

Ovo se je izgleda shvatilo previše doslovno, prejednostavno i neodgovorno, baš kao i abolicija svih, a ne samo onih koji “noseći pušku”, nisu učinili ratne zločine. Zločine su činili i oni koji nisu nosili pušku, koji nisu došli s JNA, niti paravojnim snagama bilo kojeg četnika, već  mnogi komšije, domaće izdajice, “spavači”, ubaćeni i zaposleni “kadrovi” srbijanske politike, koja je po „ Načerteniju“ planirala, organizirala i pokušala ostvariti  „Veliku Srbiju“ Prošlo je 20  godina od službenog završetka procesa mirne reintegracije hrvatskog podunavlja. Međutim taj proces još uvijek traje i trajati će, sve dok ijedan ratni zločinac slobodno šeće Vukovarom , svojim ponašanjem i djelovanjem prkosi i ruga se svojim žrtvama. Sve vlasti, na svim razinama su krive što nije postignut minimum sklada I povjerenja za dostojanstven suživot, bez nacionalne netrpeljivosti, diskriminacije, raznih podjela, odvojenosti škola, vrtića, kafića, parkova, ustanova,… Veliko je zlo i neoprostiv grijeh što  taj teret nose i s tim teretom žive djeca i mladi. Te privremene mjere odvajanja su već odavno trebale biti okončane. Ne administrtivnim odlukama ili zabranama, već spontano voljom, željom, odabirom i odlukom svih stanovnika Vukovara. Ne može to doći samo od sebe i biti spontano, ukoliko se na tome nije radilo s multidisciplinarnim timovima stručnjaka i znanstvenika. Mirna reitnegracija je imala visoku cijenu s jedne strane, iako je s druge strane doprinijela tome da se bez ispljenog metka i izgubljenog ijednog života područje istočne Slavonije i zapadnog s Srijema vrati u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Proces je trajao više  od dvije godine uz mučno  pregovranje sa Srbima, uz razne i različite mnogobrojne pokušaje sabotiranja, s obje strane. Posredovanjem međunarodne zajednice potpisan je Erdutski sporazum krajem 1996. godine, čije su glavne i bitne odrednice : demilitarizacija cijelog tog područja, strukturalno i cjelovito povezivanje sa ostalim dijelovima Hrvatske, ustroj hrvatske vlasti, obnova porušenih i uništenih domova, organizacija povratka prognanika, reintegracija školstva, zdravstva, obnova gospodarstva, svestrani razvoj i obnovu, poticanje i širenje međusobnog povjerenja među građanima, ponovno uspostavljanje i zadržavanje multietničkog karaktera cijelog područja, rješavanje vjerskih pitanja, provedba izbora,uspostava normalnog života svih građana, okončanje Domovinskog rata, poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda do njihove najviše razine, “Sve osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje mjesto boravka u području gdje će živjeti u punoj sigurnosti,…” Ovo se je izgleda shvatilo previše doslovno, prejednostavno i neodgovorno, baš kao i abolicija svih, a ne samo onih koji “noseći pušku”, nisu učinili ratne zločine. Zločine su činili i oni koji nisu nosili pušku, koji nisu došli s JNA, niti paravojnim snagama bilo kojeg četnika, već  mnogi komšije, domaće izdajice, “spavači”, ubaćeni i zaposleni “kadrovi” srbijanske politike, koja je po  „Načerteniju“ planirala, organizirala i pokušala ostvariti  „Veliku Srbiju“. Mirna reintegracija nije završila potpisivanjem Erdutskog sporazuma, obnovom domova, povratkom  dijela povratnika, uspostavom suvereniteta Republike Hrvatske nad tim područjem, izborima, podizanjem  gospodarstva, mnogostrukim raznim pomoćima, naročito novčanim, uspostavom mira, pokušajem oprosta, … Pomoć mnogih stručnjaka je izostala, a bila je nužno   trajno   potrebna na drugom planu, na omogućavanju normalnog života jednih pored drugih i  jednih s drugima, agresora i žrtve. U tome se zakazale vlasti, mirovne institucije, civilno društvo, mediji i sami građani, koji su se zatvarali u svoja geta i sve više ukopavali, u uvjerenjima kako su u pravu, kad zaobilaze one s druge strane, što je najgore moguće rješenje i ne može ići unedogled, ako ništa drugo zbog djece i mladih, koji bi trebali ići zajedno u vrtiće, škole, fakultete, kafiće,….družiti se, prijateljivati, pa i ženiti. Razumljivo je i shvatljivo kako je to teško napraviti pogotovo u obiteljima koje su doživjele i proživjele mnoga zla koja rat donosi. Danas u svojem gradu, na mnogim mjestima susreću svoje silovatelje, ubojice svojih najmilijih, rušitelje svojih domova, svoje progonitelje, na svakom koraku, kao da nikada ništa nije bilo. Po relevantnim pokazateljima ti i takvi čak imaju određene prednosti pred prognanima. Nije rijetko da se s pozicije te svoje moći bahato i nadmeno odnose prema svojim žrtvama, izazivaju ih, prijete im i “obećavaju” kako će ih opet protjerati, jer je Vukovar srpski grad. Nesvjesno ih na to potičemo, kad se međusobno svađamo, po bilo kojoj osnovi, čak istostranačkoj, dijelimo, prepucavamo i na Vukovaru i njegovoj žrtvi pokušavamo poentirati. O Vukovaru se ima još puno toga reći, što je dosad neizrečeno ili netočno rečeno. Obnavlja se i rekonstruirara vukovarski toranj, kao fizički simbol ostanka, opstanka, otpora i pobjede  nad okupatorom. U taj projekt je puno toga uloženo. Pri tome je najmanje važan novac, iako je to ogromna svota, koja stalno raste. Možda bi bilo bolje, važnije i bitno da je svatko u sebi,  gradio i gradi duhovni toranj, ostanka, opstanka, otpora mržnji, podjeli, osveti, politizaciji, nejednakosti, nepravdi, nacionalizmu, populizmu, klijentelizmu, nepotizmu, korupciji i zakopavanju u vlastitu prošlost. Svi ti mali tornjići u svakome, ponajprije u Vukovaru, pa radijalno šireći se dalje, napravili bi jedan ogromni toranj, samosvijesti, nacionalnog ponosa, nezavisnosti, suvereniteta, vjerodostojnosti, hrabrosti, humanosti, nade, ljubavi, tolerancije, prihvaćanja i suživota. Dobro je ukazivati, pa i prozivati odgovorne, na grijehe, propuste, nečinjenja i činjenja u  prošlosti, sa  zajedničkim stvaranjem što bolje sadašnjosti i predočavanjem realne vizije budućnosti na čistoj prošlosti i na istini utemeljenoj u sadašnjosti. Istina je relativna, rekli bi oni koji istinu prigodno prilagođavaju sebi, vremenu i prostoru. Neki se pitaju, što je istina u slučaju održavanja jučerašnjeg skupa – mirnog okupljanja i ukazivanja na višegodišnje propuste institucija u slučaju otkrivanja, prokazivanja i sankcioniranja ratnih zločinaca, u zataškavanju pojedinih zločina, kao i  u potrazi za nestalima. Je li to zaista, plemenita  i humana namjera, koju gradonačelnik Vukovara želi već jednom okončati, kako bi se uspostavio normalan život u gradu, ili je to implicitni udar na vlast i vladu, odnosno premijera Plenkovića. Jedno ne isključuje drugo, iako je rečeno kako taj protest nije protiv vlasti, vlade, ni   premijera Plenkovića, uz naglašavanje kako je on do sada najbolji premijer Hrvatske. Postoje tu mnoge nelogičnosti, kao i u puno toga što se u nas događa, u svim područjima i segmentima. Kako bilo da bilo. Puno se ljudi okupilo u Vukovaru i dalo potporu plemenitom cilju, da se već jednom sazna istina, kazne zločinci i pronađu nestali, kako bi ostali stekli nužno potreban mir i dobili određenu satisfakciju, iako nikakva pa i najveća moguća kazna neće vratiti njihove  poginule sinove, kćeri, majke očeve, sestre i braću. Olakšati će im tugu, patnju i bol za izgubljenima, za pokradenom imovinom, za dane provedene u izbjeglištvu, za pretrpljeni strah, za život u tuđini. Mnogi se još uvijek nisu vratili  vjerojatno nikada neće. Ovo danas nije Vukovar kakav oni pamte – Mali Beč na Dunavu. Prije 5000 godina je na tom mjestu postojalo naselje, što dokazuju mnogobrojne  arheološke iskopine, od mlađeg kamenog doba,  preko svih geoloških razdoblja. Mnoge horde sa svih strana su tuda gazile, ponekad poput Turaka i pregazile ovo područje, ali ga nisu zatrle. Nakon propasti Rimskog carstva, u velikoj seobi naroda, naročito krajem 6. i početkom 7. stoljeća tu se naseljavaju Hrvati.  Do današnjeg dana ostaju većinski narod. Kraj je bio gusto naseljen, s bogatom povijesti, razvijenom civilizacijom, kulturom, zanatstvom, zemljoradnjom, obrtništvom i industrijom. Grad Vukovar je bio velika riječna luka na Dunavu, s razvijenim društvenim životom, po uzoru na europske gradove. Srbi su u napuštene krajeve okoVukovara počeli naseljevati u 13. stoljeću, nakon povlačenja Turaka. Nakon 1945, sukladno tadašnjoj politici u Vukovar se sve više useljavaju Srbi, koji dobivaju važne državne I gradske funkcije i određene privilegije. Sve je to malo pomalo vodilo ka onome što se dogodilo 1991. godine. Bila je to dugo osmišljavana, strateški i taktički stručno pripremana i dobro organizirana vojna akcija – početak stvaranja „Velike Srbije“, što im se dobro obilo o glavu i zauvijek ih stjeralo u srpski pašaluk, uskoro svedeno na nešto površine  izvan i oko Beograda. Vukovar izranjavan, porušen, spaljen, iseljen, silovan, napušten od Hrvata, okupiran, ponižen, opljačkan i devastiran. Pobjedom zdravog razuma, znanja, diplomatskih sposonosti hrvarskog vodstva, procjenom  stanja i objektivnim sagledavanjem mogućih novih ratnih posljedica, mirnim je putem vraćen pod puni suverinitet Republike Hrvatske, uz veliku cijenu popuštanja i opraštanja. Međutim, Vukovar je još uvijek nedovršena priča. Nije uspostavljena dovoljna i puna normalizacija života, nije u cjelosti obnovljen, sporo ide oporavak i razvoj. Uz sve to osjeća se stalna napetost, nemir, strah i netrpeljivost. Uz stalne provokacije nekadašnjih agresora u Vukovaru, regiji, državi i u susjedstvu, negdje u zraku iznad Vukovara stvara se irealna  potreba za osvetom i odmazdom.  To razara  pojedinca, cijelu zajednicu, sprječava svaki  razvoj i napredak.  Mladi bježe iz Vukovara, jer u njemu ne vide svoju budućnost. Čini se kako “krajišnici” opet “drmaju” gradom, jer se ističu u gradskim službama, lokalnim tijelima vlasti, policiji, tržnici, …Imaju prioritet u zapošljavanju, dobivanju sredstava za privatni biznis i glasni su u odlučivanju. Vukovarcima se čini kako u miru gube svoj grad. Netko je za takvo stanje i spoznaju očito kriv.  Nije više važno tko i koliko. U Vukovaru je pogažena i ponižena hrvatska žrtva, više puta, na mnogo načina, činjenjem i nečinjenjem. Nije dovoljno da jednom godišnje cijela Hrvatska dođe u Vukovar, te da u koloni sjećanja odaje počast svima mrtvima i živima. Najviše bole obećanja davana tom prilikom i naslikavanja visokih dužnosnika sa stradalnicima i njihovom djecom. To je svojevrsno licemjerje, kupovanje glasova i besramni populizam. Vrijeme je da se  svemu tome  reće: Dosta. Međutim, uzalud je govoriti onome tko te ne sluša i ne čuje. Oni koji bi to trebali čuti trenutno imaju većih problema, oko raznih SMS-ova, hot-mailova, “elitne prostitucije”, kupovanja ruku u saboru, međusobnih prepucavanja tko je veći katolik, jači Hrvat, tko je kome rodijak, kum, ortak, vozač, klijent,  tko, gdje s kim, kada  jede, pije, spava,… Od svega toga Vukovar je daleko sada kao i onda kad su srbočetnički koljači i silovatelji haračili po napaćenom  gradu, kad se oružje upućeno u grad negdje putem izgubilo, kad su branitelji po naredbi (?) usmjeravani u drugom pravcu, kad je Vukovar pao ili morao pasti, “vrag će ga znati”. Vukovar danas nije slobodan grad. Okovan je mržnjom, željom za osvetom, nerealiziranom odmazdom, siromaštvom, neprijateljstvima, predrasudama, diskriminacijom, nezacijeljenim ranama, suzama, boli, patnjom, izgubljenim životima, nestalim ljudima. prohujalim vremenom, lažnim domoljubljem i patvorenim pijetetom.   ISTINA&DOMOVINA Šefik Orlić