Vukovar poručuje Škabrnji: 'Nikada više nećete biti 'mrtvo selo'! Uz vas smo, ne dajte se!'

Topnički napad je utihnuo, a onda su četnici ušli u selo... Ono što je usljedilo za mještane Škabrnje šokantno je gotovo jednako kao ćirilica na njihovim ulicama.

Nevjerica o ćirilici koja će se pripajanjem Biljana Donjih općini Škabrnja uvesti u ovo mjesto najtežeg stradanja civila u Domovinskom ratu, proširila se Hrvatskom koja Škabrnjanima daje bezrezervnu podršku. Vijest o dvojezičnim pločama nije iznenadila Vukovarce, a posebno članove Stožera za obranu Vukovara koja je, kako kažu, bila predvidljiva:

- Apsolutno razumijemo gnjev tamošnjih stanovnika. Prošli smo sličnu sudbinu i točno znamo kako sada u njima prevladavaju emocije. Zapovjednik samostalnog bataljuna Škabrnje i svi stanovnici ovog oskrnjavljenog mjesta imaju svu našu podršku i razumjet ćemo svaki njihov potez. Mi smo uz njih i bili smo i prije nego li se ovo dogodilo. Sada se obistinjuje ono o čemu pričamo otpočetka. Nismo protiv prava nacionalnih manjina. Ali ona se trebaju realizirati u mjestima gdje se skladno živi, gdje duhovi prošlosti nisu uznemireni. Neka se zakon primjeni tamo gdje će svi biti zadovoljni. Međutim, inzistiranje provođenja zakona u još uvijek "vrućim žarištima", nerazumna su. Upravo iz tog razloga inzistiramo na referendumu i čekamo da se prekine politika šutnje. Iako, pripremamo neka iznenađenja, ali o tome ćete uskoro saznati. U svakom slučaju, Škabrnjani, ne dajte se!, poručuju iz Stožera.

Zašto su Škabrnjani reagirali baš u tolikoj mjeri i tako burno, ne treba puno objašnjavati. Četnici su ušli u ovo mjesto istog dana kada su napali i Vukovar. Malo selo u zadarskom zaleđu bilo je "prst u oko" srpskoj paravojsci zbog domoljublja koje je Škabrnja pokazivala i onda kada nitko nije. Napadnuti su od četnika predvođenih stanovnicima okolnih sela među kojima je upravo i ovo koje će im se sada pripojiti – Biljane.

Napad na selo je započeo žestokom topničkom paljbom u 7:30. Uspavana djeca, žene i starci počeli su bježati prema podrumima. Iz Biljana i Zemunika Donjeg krenulo je 30-tak tenkova i oklopnih vozila. Topnički napad je utihnuo, a onda su četnici ušli u selo...

Četnici su počeli tjerati ljude iz podruma i kako je tko izašao, tako je ubijen. Civilima je pucano u potiljak, udarani su do smrti tupim predmetima, vješani su i gaženi tenkovima. O iživljavanjima srpske paravojske postoje svjedočanstva rijetkih, samo čudom preživjelih jer je u Škabrnji pobijeno 84 Hrvata, a od toga u samo jednom danu 43 civila. Unatoč činjenici što žene, djeca i starci nisu pružali nikakav otpor agresorima pri izlasku iz svojih skloništa, to nije imalo nikakva učinka na namjere srpskih zločinaca.

"Gledao sam sa nekoliko stotina metara kako tenkovi tuku sa samo dvadeset metara crkvu i kuću. U blizini crkve je bio veliki podrum za koji sam pretpostavljao da je pun mještana, a naročito žena, staraca i djece. Čuo sam strašne krikove, vapaje i pucnjavu... Vidio da su dvojica tih vojnika jednog starca, a mislim da je to bio Luka Bilaver star 95 godina, doveli pred sam tenk i gurnuli ga poda nj. Tada sam valjda i sam pao. Ničeg se više ne sjećam, osim što su mi stalno pred očima zaklani i obješeni ljudi", jedno je od šokantnih svjedočanstava masakra u Škabrnji.

"Mala djeca su vrištala gledajući leševe iz kojih se širio smrad!"

"Ujutro u 7,30 sati otišli smo u podrum. U njemu sam se nalazila ja sa svoje dvoje djece (tri i četiri godine), susjeda Jelka s malim Stipom od mjesec i pol, tri muškarca (Ljuban Perica, Joso Perica i Željko Ćurković), te još desetak žena i djece. Na stotine vojnika su bili unaokolo, pojedinci su bili maskirani. Došli su ispred podruma uz povike: 'Predajte se majku vam ustašku!' Nije nam ništa preostalo nego da iziđemo iz podruma. Muškarce su odmah odvojili na jednu stranu, počeli su ih tući i vući, zatim su ih uveli ponovo u podrum i strijeljali. 'Što ćemo s njima?', pitali su jedni druge. Jedan iz grupe je viknuo: 'Ubij ih, neka nestane ustaša za sva vremena!' Tu je došlo do sitnih svađa, da bi jedan od njih rekao: 'Pa pogledajte ovo dijete, tek je rođeno?!' Praktički nas je spasio mali Stipe - jednomjesečno dijete. Odveli su nas do tenkova, zatim cestom prema Ambaru. Putem je bilo užasno. Ugledali smo pet, šest ljudi i žena ubijenih pored puta. Vjerojatno su ubijeni već ujutro jer se već širio smrad. Djeca su počela vrištati. Sve te ubijene ljude smo prepoznali. To su Iviša Ražov, Soka Rogić, Rade Šegarić... Tu smo doživjeli šok. Vidjeti mrtve mještane, popaljene i porušene kuće... Da napomenem da sam u toj četničkoj vojsci prepoznala dečka iz Zemunika Gornjeg po prezimenu Subotić, a s kojim sam prije ovoga nesretnog puta bar dvadesetak puta popila piće...", iskaz je preživjele Škabrnjanke.

• Autor: Snježana Vučković
• Photo: Screenshoot youtube

Izvorni članak pogledajte OVDJE