Srbi bi se trebali odrediti prema agresiji i zločinima u Vukovaru

Dva su razloga zbog kojih u Vukovar ne bi trebalo uvoditi ćirilicu: emotivni i razumski. Emocije Vukovaraca najlakše je objasniti usporedbom s osobom koja pati od PTSP-a. Pojedinci s takvom dijagnozom su izrazito osjetljivi, razdražljivi, skloni promjenama raspoloženja, što je sve posljedica pretrpljenog zla. Svijet žrtve koja pati od posljedica proživljenih zlostavljanja trajno je promijenjen i ne može se usporediti sa svijetom u kojem živi netraumatizirani pojedinac.

Osoba povrijeđena nasiljem često je trajno "zaglavljena" u svom paklu, u beskonačnoj prošlosti vlastitog stradanja. Ono što pojedinci koji nisu bili izloženi nasilju često gotovo i ne primjećuju, kod osoba koje pate od ovog poremećaja ima sasvim drugo značenje. Tako jedva čujna buka ili dječje veselje, kod traumatiziranih može izazvati ponovno proživljavanje ratnih tegoba ili navalu bolnih sjećanja na izgubljene članove obitelji.

 

Vukovar: kolektivni PTSP

Isto je i u slučaju kada znatan broj ljudi, kao u Vukovaru, dijeli osjećaj kolektivne traume. Ono što, poput uvođenja ćirilice, drugdje može imati prizvuk tolerancije i suživota, u ranjenoj vukovarskoj svijesti izaziva samo jedno: povratak u vrijeme kada su pijane spodobe koje su marširale pod ćiriličnim zastavama razarale njihove živote. Stoga su argumenti poput onih da "pismo nije krivo", da je ono "kulturna dobrobit" i slično, potpuno promašeni.

Oni vrijede u sredinama koje nisu obilježene zlom, ali ne i u mjestu poput Vukovara. Tamo ćirilica stalno izaziva asocijacije na velikosrpski šovinizam koji - kiteći se ćiriličnim znamenjima kao jednim od glavnih simbola srpskog nacionalnog identiteta - nije isticao pozitivne aspekte srpske kulture, nego je ove simbole koristio da bi uništavao toleranciju, različitost i na kraju krajeva sam život.

 

Siliti Vukovarce da prihvate ćirilicu, isto je kao i koristiti argument o dobrim pčelama koje proizvode med, ne bi li se pojedincu kojega su one gotovo do smrti izbole, pokazalo da je njegov strah od tih kukaca potpuno neopravdan. Takvo je paternaliziranje, osim toga neumjesno i ponižavajuće jer ga (s izuzetkom pojedinaca poput Predraga Matića, Damira Jašarevića ili Bojana Glavaševića) većinom provode ljudi koji s vukovarskim traumama nemaju ama baš ništa zajedničko.

 

Ekstremizam "feministice" Pusić

U tom je smislu ilustrativan primjer ministrice i feministice Pusić i njezina omalovažavanja silovanih Vukovarki, kojima je poručila da njezinu pozornost mogu zadobiti samo ako stanu u prve redove gay povorke. Zašto bi se ove vukovarske žrtve morale nečim dokazivati, od kakvih bi se to grijeha ove ponižene osobe trebale "oprati" sudjelovanjem u navedenom događaju, jasno je samo gđi Pusić.

Nejasno je i zašto na ovo medijski gotovo prešućeno nasilničko omalovažavanje nisu reagirali istaknuti Vukovarci u aktualnoj vlasti. Svima pak, koji imaju prosječnu sposobnost rasuđivanja, jasno je da je šefica HNS-a brutalno i primitivno, ponovno zlostavljala žrtve silovanja, jednako kao što vlast u kojoj sudjeluje, pod firmom zalaganja za toleranciju, zlostavlja traumatizirani grad.

 

Razum ili moralna tupost?

Zanimljivo je i da se nastojanje oko uvođenja ćirilice u Vukovar predstavlja kao tolerantno rješenje koje se vodi silom razuma, dok se suprotne težnje karakterizira dvojako. U boljoj varijanti priznaje im se da su donekle opravdane, ali utemeljene u prošlosti i emocijama, a u goroj inačici prokazuje ih se kao mržnjom pogonjene aktivnosti opasne manjine (opet Pusić).

Istina je međutim znatno drukčija. Inzistirati na golom razumu u mjestu tragedije poput Vukovara, mogu samo oni koji nemaju nikakve empatije prema žrtvama stravičnih zločina. Takvi nisu u svom zaključivanju vođeni razumom naprotiv.

Ispravnije bi bilo reći da obje strane u ovom sporu polaze od svojih emocija. Vukovarci od svojih demona prošlosti, a aktualna vlast i njezini pristaše od njihove jugoslavizmom ili suvremenim anacionalnim globalizmom utemeljene emotivne pozicije. Potonji prema hrvatstvu osjećaju ako ne prezir, a ono barem rezervu ili pak anacionalnu ravnodušnost koja želi "da sve to tamo što prije prestane i da se okrenemo budućnosti".

 

Ova kombinacija samomržnje i ahistoričnih stajališta koja rezultira moralnom tupošću neosjetljivom na patnju hrvatskog predznaka, sve je drugo samo ne racionalna. Ona je dapače uvrjeda za zdrav razum. Tolerancija pak, koja ponovno zlostavlja žrtvu, već je na samoj pojmovnoj razini kontradikcija, nešto kao ljepota koju se od gadosti ne može gledati.

 

Opet "ugroženo" srpstvo

 

Osim emotivnih, postoje i razumski razlozi zbog kojih ćirilici nije mjesto u Vukovaru. Riječ je prije svega o moralnom idiotizmu s kojim predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj inzistiraju na ostvarenju svojih ciljeva. Milorad Pupovac kao personifikacija takve politike neprekidno zahtijeva nešto za srpsku manjinu, a da pri tomu ne nudi ništa zauzvrat.

Vrlo je brz na jeziku kada treba ošinuti po "ustaštvu". Tako npr. jedno prostačko i ekstremističko pismo upućeno predstavniku bošnjačke manjine u Saboru, koristi ne bi li čitavo ozračje u Hrvatskoj prikazao kao šovinističko, iako za to nema nikakva opravdanja. Istim povodom ne propušta priliku povući paralelu između navodnog današnjeg hrvatskog ekstremizma i "mračnih devedesetih", iz čega proizlazi da su ekstremi na hrvatskoj strani krivci za rat koji smo prošli...

Odmaknemo li se malo od "Miloradova svijeta", vidjet ćemo da stvari nisu baš takve. Naprotiv, "ugroženo" srpstvo pojavljuje se bez imalo ustručavanja i to u ne baš nježnim oblicima. Iguman manastira Krka na Cetini slika se s četničkom kapom i pokušava ubiti novinara koji ga je kao takvog prokazao, a slično je intoniran i "politički folklor" na dosadašnjim vjerskim proslavama u kistanjskom kraju.

 

Kad mu je to svojedobno spočitnuto, Pupovac je rekao da s predstavnicima kistanjskih Hrvata koji su svjedočili navedenomu, ne želi ni razgovarati. Tolerancija dostojna, na neograničenu vlast naviknute, jugoslavenske elite. Ali to nije sve. Lokalni i također valjda ugroženi Srbi prije nekog su vremena uznemirivali hrvatsku obitelj u Gvozdu, da bi im na kraju psovali ustašku mater, što na mjesnom sudu nije okvalificirano kao govor mržnje.

Vukovarski su Srbi, većinom osnovnoškolci i srednjoškolci, na utakmicama koje je na europskom prvenstvu košarkašica u tom gradu igrala srpska reprezentacija, uzvikivali: "Ovo je Srbija". Je li i to ponašanje ugrožene manjine? Osvrnimo se i na prava koja srpska zajednica uživa, konkretno u Vukovaru. Srbi imaju svoje odvojeno školstvo na materinskom jeziku i pismu, uče povijest prema posebnom programu, s posebnim naglaskom na različit prikaz najnovijih povijesnih zbivanja odnosno Domovinskog rata. Provedena je abolicija kojom je oproštena ne samo pobuna protiv Republike Hrvatske, nego je nažalost, od krivičnog progona izuzet i određen broj osumnjičenika za ratne zločine...Je li i to pokazatelj ugroženosti Srba?

Kako, imajući sve to u vidu, gledati na srpske zahtjeve koje ne prati nijedan pokušaj isprike za agresiju na Hrvatsku, posebice za zločine u Vukovaru? Vukovarski Srbi, iako mnogi od njih zasigurno imaju neke informacije o oko 460 ljudi s vukovarskog područja koji se još uvijek vode kao nestali, šute kao zaliveni, redovito ignorirajući vukovarsku komemoraciju... Ni šira srpska zajednica nije se iskazala, pa je tako i sam Pupovac prije par dana prvi put sudjelovao u Koloni sjećanja, a ne bi to napravio ni sada, da se ne nada kako će iz toga izvući korist za "nacionalnu stvar" u Vukovaru.

Nije stoga čudno što bez odlučnog istupa kojim bi se netko iz redova srpske zajednice, posebice njezina vukovarskog dijela, jasno odredio prema srpskoj agresiji i zločinima počinjenima u tom gradu, dobar dio Vukovaraca, u srpskom inzistiranju na uvođenju ćirilice u grad na Dunavu, ne vidi zaštitu manjinskih prava, nego ponovni pokušaj obilježavanja nacionalnog teritorija.

Umjesto toga Pupovac nam nudi saborske performanse kojima inicirajući minutu šutnje za, što posebno naglašava, sve vukovarske žrtve, uporno relativizira velikosrpske korijene rata. To je drugi razlog zbog kojeg ćirilicu, barem za razdoblje od nekoliko narednih desetljeća, ne bi trebalo uvesti u Vukovar.

Egon Kraljević

Izvornu vijest možete pogledati ovdje