Vijesti
Vukovarske heroine: Violeta Eta Grdić
Podijeli:
'Bila sam spremna raznijeti se, samo da im ne padnem u ruke'
Časnička namjesnica Violeta Eta Grdić (53) branila je grad sve do pada. Sa suborcima je odlučila ići u proboj. Ranila ju je potezna rasprskavajuća mina
ioleta je otpuhnula dim cigarete i zadovoljno gledala u sliku ispred sebe. Tko bi ikad rekao da će ona danas, sa svoje 53 godine, otkriti u sebi slikarski talent? Sve do jučer bila je nešto sasvim drugo. Žena, majka, ratnica, časnička namjesnica HV-a, braniteljica Vukovara, jedna od 400-tinjak žena koje su proživjele i preživjele ratni pakao.
'Kad sam došla bila sam jedina žena u postrojbi'
Došla je među dečke i rekla da želi pušku, no pušaka nije bilo.Rekli su joj da može ostati ako će se baviti sanitetom i da će pušku dobiti kad stignu. Uvjet da je zaduži bila je obuka. Pristala je. - Tad sam bila jedina žena u postrojbi. Tih dana je JNA izašla iz vojarne. Tenkovima su došli između Borova Sela i Borova naselja stvarajući lažnu tampon zonu između nas i Srba. Bilo nam je jasno da ovaj sukob neće proći mirno. Sve se više pucalo. Počelo je granatiranje. Mama i kći uglavnom su boravile u podrumu kod susjeda jer ga mi nismo imali. Kući su išle pokupiti hranu i odjeću, i to tijekom rijetkih primirja. Dolazila sam kad sam mogla jer sam stalno bila u mjesnoj zajednici, koja je postala moj položaj - prisjeća se Eta.
Svakim danom obrana je bila sve organiziranija, ali potreba za sanitetom, nažalost, sve veća. Pod kišom granata i snajperskim mecima trebalo je ići po ranjenika, pružiti mu prvu pomoć i prevesti ga u bolnicu. Iako je o medicini znala tek ono što je naučila na tečaju prve pomoći u srednjoj školi, Eta je vrlo brzo naučila kako previti ranu i zaustaviti krvarenje. To je u prvo vrijeme bilo dovoljno za prebacivanje ranjenika u bolnicu, u kojoj im se pružala konkretnija pomoć.
U zadnji tren je spasila kćer od sigurne smrti
Na “nema” i “ne može” nije pristajala. U međuvremenu je i kuhala, prala, čak i nosila vodu iz okolnih bunara. Svi su funkcionirali kao velika obitelj i brinuli jedni za druge.
“Mama, ne idi tamo, puca se!”
Dijete joj je nakon tog dana imalo noćne more. Budila se i vikala: “Mama, ne idi tamo, puca se!”. Eti je bilo jasno da je mora maknuti iz grada. Uspjela je u posljednji tren, i to preko kukuruznog puta, a potom zadnjim vlakom preko Okučana. Vukovar se našao u totalnom okruženju. - Kad sam baki rekla da sam se prijavila u ZNG, dala mi je posvećenu krunicu koju sam cijelo vrijeme nosila oko vrata. Bilo je dana kad sam je čvrsto držala u ruci i molila se Bogu za sve nas. Sad mi je jasno da je čuo moje vapaje, jer sam puno puta zamalo poginula. Puno je sjećanja kojih nikad neću zaboraviti i kojih se sjetim kad prođem nekom ulicom u gradu ili pogledam neku kuću - kaže Eta dodajući kako je svakodnevno obilaženje skloništa i zbrinjavanje ranjenika postalo potencijalna smrt. No ranjenike je trebalo negdje zbrinuti.
' Znala sam da im živa u ruke ne smijem doći'
- Neprijatelj je bio sve bliže. Jasno smo čuli da sa svojih tenkova puštaju ‘Marš na Drinu’ i izvikuju poznati poziv na predaju. Orilo je: ‘Ustaše i pošteni hrvatski narode, predajte se, možda i preživite!’. Tad smo počeli razmišljati hoćemo li se predati ili ići u proboj. Svatko je odlučio za sebe, pa tako i ja. Nikad im se neću predati i idem u proboj. Nakon svega što sam mjesecima gledala, znala sam da im živa u ruke ne smijem doći. Tražila sam suborce da mi daju bombu. Odlučila sam da ću se radije raznijeti nego im živa pasti u ruke. S bratićem sam se dogovorila naći kraj Pijace i zajedno krenuti u proboj. S nama su trebala ići i dvojica pripadnika Tigrova. Vrijeme je prolazilo, ali on nije dolazio na dogovoreno mjesto. Kasnije sam saznala da je otišao do Borovo comerca kako bi se pozdravio s roditeljima koji su bili u skloništu. Na povratku ga je ubio snajperist. Ja sam ga čekala, već se okupilo mnogo ljudi koji su također željeli u proboj. Dogovorili smo se da idemo zajedno. Zamolila sam dvojicu pripadnika Tigrova da pođu sa mnom potražiti bratića i došli smo tvornice Borovo. Tenkovi su već ušli u tvornicu te blokirali ulaz i dalje nismo mogli. Vratili smo se i krenuli u proboj - kaže Eta, koja je u proboj krenula s Damirom Pučakom iz Kutine i Mladenom Dugorepcem iz Marije Bistrice.
Proboj je trajao mukotrpnih 10 dana
Pod snažnom mitraljeskom vatrom kroz travu su puzali do željezničke stanice pa pretrčavali cestu do nogometnog igrališta. - Umorni i žedni spustili smo se u neki podrum. Htjeli smo se malo odmoriti, ali smo svi zaspali. U svitanje smo krenuli dalje. Kraj mosta na Vuki počeli su pucati po nama, ali nikoga nisu ranili. Sakrili smo se u jedno dvorište i dogovarali hoćemo li prema Bogdanovcima ili prema šumi Đergaj. Bogdanovci su već pali, ali su neki, unatoč tome, odlučili krenuti tim putem. S dvojicom pripadnika Tigrova krenuli smo preko Vuke, prepuzali ledinu i dočepali se šume. Htjeli smo zaobići Bršadin pa smo naletjeli na poteznu rasprskavajuću minu. Dobila sam šest gelera u nogu, stopalo, potkoljenicu i natkoljenicu, a i dečki su bili ranjeni, jedan u glavu, a drugi u ruku. Ali nismo mogli odustati. Zbog tog ranjavanja smo izgubili pojam o prostoru, slika nam se izokrenula, zalutali smo. Izbili smo kraj Orlovače i shvatili da se zapravo vraćamo prema Borovu Selu, samo s druge strane. Krenuli smo prema Pačetinu i jednog mještanina zamolili za malo hrane. Pobjegao je i doveo četnike s noževima koji su nas progonili dok nismo utrčali u kukuruze, zalegli i čekali noć. Nastavili smo i došli do Vuke, koja je tad bila visoka, a jedan od suboraca nije znao plivati. Dva dana smo smišljali kako dalje. Tamo je bio jedan srušeni most i drugi na kojem su četnici imali stražarsku kućicu. Kako je bilo hladno, grijali su se unutra te im je promaklo da smo ispod mosta uzeli ljestve, popeli se na srušeni most i preko njega prošli rijeku. Naš proboj je trajao mukotrpnih 10 dana. Kad smo tog 30. studenog ušli u Malu Bosnu, dio Vinkovaca, nitko nije prepoznao da sam ja žensko - prisjeća se Eta najgoreg perioda u životu.Sudjelovala u Bljesku i Oluji
U Vinkovcima su je htjeli operirati, ali nije pristala. Dobila je antibiotik da ne dobije sepsu i nastavila vlakom do Zagreba kako bi napokon vidjela majku i kćer. Nakon oporavka se vratila u vojsku. Kao pripadnica samostalne izvidničke satnije 5. gardijske brigade prošla je zadarsko zaleđe, a kasnije Bljesak i Oluju.Umirovila se 1999., a tri godine kasnije vratila se u Vukovar. PTSP je, kaže, postao prežestok, nepodnošljiv. Cijelu godinu, nakon Oluje, nije usnula mirno ni jednu noć. Nije je bilo sram potražiti pomoć.
Slikarstvo kao lijek
Na slikanje ju je, kaže, navukla prijateljica Marina Pinjuh iz Otoka, čiji je pokojni suprug s Etom bio u izviđačkoj satniji. Njegova pogibija zbližila je dvije žene.
- Ona je slikarica. Jedan dan bezveze sam nacrtala svijeću. Pogledala je taj moj crtež i oduševljeno rekla: ‘Pa ti odlično slikaš! Moraš nastaviti!’. Poslušala sam je. Jedno vrijeme slikala sam stalno jer me to smiruje, odvede u drugi svijet. Sad više ne slikam toliko, valjda sam se dovoljno smirila - kaže Eta, kojoj je najveća potpora suprug, vukovarski branitelj i logoraš.
Danijela Mikola / 24 sataPovezani članci
Vijesti6. travnja 1941. napad na Kraljevinu Jugoslaviju: 3 zemlje nastale njenim raspadom
VijestiKako je 01. travnja postao dan zbijanja šala?
Vijesti27. ožujka 1941. Beograd – masonerija sudjelovala u puču koji je Jugoslaviju odveo u krvavi II. svjetski rat
Vijesti