Pripadnik 204. brigade Mladen Roguljić  svjedočio je na skupu u Vukovaru o zločinima u Borovo Commercu, Trpinji, selu Vera, Dalju, kao i u srbijanskom logoru Stajićevo. Okupljeno mnoštvo u Vukovaru je sa mučnom tišinom koja para zrak pažljivo slušala njegovo svjedočanstvo, uostalom kao i ostalih žrtava vukovarske tragedije. U jednom trenutku spomenuo je kako je u srpnju 1991. u grad Vukovar, poslan iz Zagreba, došao čovjek prezimena Medić kao pomoć organizaciji obrane grada. Istaknuo je da je, zbog toga što je poslan iz Zagreba, bio redovit na sastancima sa Blagom Zadrom i Tomislavom Merčepom, dvojicom prvih organizatora obrane Vukovara i Borova Naselja. Taj Medić je, prema riječima svjedočanstva izrečenim na skupu, negdje početkom rujna nestao iz Vukovara, te su se svi pitali gdje je čovjek koji je do jučer sjedio s njima i organizirao obranu grada. Pomišljali su da je dezertirao, umorio se od svega, jednostavno nestao kao i mnogi drugi, u kaotično vrijeme kada je ostati u Vukovaru gotovo sigurno značilo umrijeti. Pravi šok za Roguljića uslijedio je kada je zarobljen nakon pada grada i odveden u logor Stajićevo u Srbiji. Tamo mu prilazi čovjek u uniformi neprijateljskog zapovjednika i govori: „Mi se poznajemo, jel tako?“. Još šokiran, Roguljić u njemu prepoznaje Medića – čovjeka koji je bio zajedno s njima gotovo od početka obrane grada i onda nestao. Nestao je u Srbiji i sada je bio taj koji je došao vidjeti donedavne „suborce“. Medić je bio zapravo ubačeni agent KOS-a među pripadnike obrambenih snaga Vukovara, u vrlo teško vrijeme kada je Hrvatska proživljavala najteže dane u povijesti, te je zapravo opstruirao obranu grada. Sa govornice je još rečeno da se opravdano pretpostavlja da je gotovo 300 ljudi na taj način KOS ubacio u razne stožere ili zapovjedne lance početkom Domovinskog rata. O majoru Mediću svjedoči još jedan vukovarski heroj, Zlatan Bašić, jedan od legendarnih Žutih Mrava, jedan od „krivaca“ groblja tenkova i čuda postignutog na Trpinjskoj cesti, prvoj crti obrane tog dijela grada, na zutecizme.com „Nakon što je obrana slomljena, i četnici su prodrli u grad sa svih strana, odlučio sam ići u proboj. U proboj smo pokušali ići preko Trokatnice nas trojica iz Borova Naselja, dečki iz Našica, Janković Zoran i bokser Marović iz Jadranske i momci iz Tigrova i Varaždinske policije jer nam se noć prije vratio momak iz proboja preko Bršadina i rekao da su upali u zasjedu i svi izginuli. Tako smo odlučili ići gorim putem i upali u minsko polje. Imali smo poginulih, ranjenih i morali se vratiti i to ponovo i kroz naše mine. A poginuo nam momak koji ih je postavljao. Tu sam se odlučio predati. Povukli smo se do tvornice i čekali predaju Borovo Commerca. U logoru sam proveo 9 mjeseci, mjesec dan u Stajićevu i 8 mjeseci u Sremskoj Mitrovici. Tamo se pojavljuje major Medić, a mi se upoznali na Trpinjskoj. Donosioc oružja u 7 mjesecu… KOS Medić, u logoru bi nas doveo sve zajedno, stavio u jednu prostoriju svakog u ćošak i on bi rekao datum i mi bi pisali što je taj dan bilo, a on uspoređivao. Ja sam imao sreće što nije zarobljen nitko iz moje ekipe, tako da nisu ništa ni znali o meni. Jednom je samo Janković Zorana pitao nešto o meni, a Zoki kaže sve najbolje, super momak. Tada sam dobio malo bolje batine, sreća što Zoran nije znao ništa o tenkovima!“ Hrvatska javnost je na skupu u Vukovaru čula niz šokantnih svjedočanstava o tome što se događalo tijekom agresije na Hrvatsku: mučenja, ubijanja, kastriranja zarobljenika, silovanja, klanja, odsijecanja glava. Mnoge stvari su bile sustavno prešućivane ili bar se o njima nije glasno govorilo. Čulo se je i ovo da je jedan od donosioca oružja i ljudi koji su organizirali obranu Vukovara bio KOS-ov agent koji je poslije u logorima Srbije prihvaćao i obrađivao naše vojnike. I usprkos svemu tome, junaštvom hrvatskih vojnika i Božjom pomoći, pobijedili smo u ratu! Nije li onda vrijeme da pobijedimo i u miru i stvorimo državu kakvu su sanjali Žuti Mravi, Blago Zadro i drugi vukovarski heroji – koji su u nemogućim uvjetima sanjali san koji danas konačno treba postati stvarnost.