Ako uzmete psa s ulice i nahranite ga neće vas ujesti

To je osnovna razlika između čovjeka i psa

Mark Twain

  Voli iskreno, bez ostatka, interesa i zadnjih namjera, bezuvjetno. I nije ga briga kako ste obučeni, jeste li bogati ili siromašni, s kime se družite, koje ste struke i kakvog obrazovanja, gdje ste na ljestvici društvene moći…Čeka satima na istom mjestu, trči u susret, liže ruke, maše repom…Tuli i žali se samo ako ga grubo zanemarite. Za sreću mu je dovoljna jedna jedina nježna riječ, osmijeh ili lagana kretnja nadlanicom preko njuške. Razumije skoro sve što mu kažete i ima strpljenja čekati ako baš tog trenutka nemate vremena za njegovu omiljenu šetnju. Nikad nije ljut, ne zanovijeta, ne zapitkuje, ne prigovara…i što je najvažnije, ne odbacuje one koje voli. Vjeran je i pouzdan. On ne zna i ne može drugačije, jer zato i jeste najbolji čovjekov prijatelj. Izvraća li mu čovjek istom mjerom?

Znaju li ljudi da su i životinje Božja stvorenja i da imaju dušu?

Tako je govorio naš svetac Ivan Pavao Drugi. Svetac koji nas je volio. I ja mu vjerujem. Vjerujem Ivanu Pavlu Drugom, našem zagovorniku na nebu. Oduvijek.

I svetom Franji Asiškom vjerujem.

On je utemeljitelj franjevačkog reda, zaštitnik životinja, katoličkog djelovanja i okoliša, zagovornik siromaštva i kreposti. Gajio je izuzetnu naklonost prema svim Božjim stvorovima, pa i životinjama. O tomu svjedoči prvi vjerni svjedok njegovih riječi i djela, franjevac blaženi Toma Čelanski u Knjizi o čudesima sv. Franje Asiškoga. (Vidi: http://www.ofm.hr/toma-celanski-knjiga-o-cudesima-sv-franje-asiskoga/)

Malo je ljudi koji ne znaju za propovijedi svetoga Franje pticama. Zapisi tvrde kako je poznavao njihov jezik i razgovarao s njima kao s ljudima. Pjevao je s cvrčkom, oslobađao ribe, grlice, zečeve, ptičice, fazana nazivao bratom, bio prijatelj sokolu a posebno je volio ovce i janjad… Sveti Franjo je zacijelo znao mnogo toga što nama još uvijek ne dopire do svijesti. Zatvoreni u svoj egoistični i skučeni pogled na svijet, okovani narcisoidnošću, u uvjerenju da sve možemo i znamo i da je sve započelo s nama, najčešće nismo u stanju dokučiti niti ono što nam se samo po sebi otkriva i nudi. Znanost tvrdi kako životinja ne poznaje razliku između dobra i zla. Pa ako je tako, nije li apsurdno da ljudi koji navodno "znaju" tu razliku i svjesni su je, mnogo češće čine zlo nego životinje? Vode li životinje ratove? Izazivaju li one glad, vremenske nepogode, jesu li krive za ljudsku bijedu i siromaštvo? Imaju li životinje razum? Iskreno, ne znam. Samo znam da se u golemoj većini ponašaju razumnije i racionalnije od nas ljudi, pogotovu u odnosu prema drugim bićima. Neka mi onda netko kaže: Kako to da se biće koje "nema razuma" ponaša razumnije nego ono koje ga ima? I pitam se: Zašto kod životinja koje "nemaju razum" i "ne poznaju razliku između dobra i zla" nema mržnje, zavisti, pohlepe, pljačke i otimačine, zloće…kako to da one nisu dvolične i ne ubijaju jedne druge iz zabave, dokolice, užitka ili kakvog drugog razloga - osim kad ih na to nagna glad (a što je u konačnici Bog uredio uspostavom hranidbenog lanca)? Kako to da psi koji (navodno) jednako kao i sve druge životinje "ne poznaju razliku između dobra i zla" u većini nepogrešivo razlikuju dobre od loših ljudi? I stručnjaci kažu kako su za agresivne ispade pasa po pravilu krivi njihovi vlasnici ili oni koji ih muče. Ima groznih slučajeva surovosti prema tim nemoćnim bićima koja su nam prepuštena na milost i nemilost. Zaslužujemo li mi toliku njihovu ljubav, pažnju, vjernost? I uzvraćamo li im barem dijelom za sve to? Još uvijek se vode rasprave o tomu imaju li psi emocije. Meni je, iskreno, ta rasprava glupa i posve suvišna, jer ja znam da ih imaju. Ne treba biti kinolog pa primijetiti na svome četveronožnom ljubimcu radost, tugu, nestrpljenje ili ravnodušnost. Jeste li ih čuli kako ponekad uzdišu? Ili kako vas promatraju iz prikrajka procjenjujući kakve ste volje dok se ne odluče prići vam, kako se sklanjaju s puta kad ste ljuti ili vičete? Ne čini li vam se kad-kad kako su duboko zamišljeni ili se dosađuju? Znate li psa koji poskakuje i maše repom ako ga potjerate od sebe? Jeste li čitali priče o vjernosti pasa, koji su se godinama poslije iznenadnih rastanaka s vlasnicima (u vrijeme rata ili velikih prirodnih katastrofa) iznenada pojavljivali na njihovim vratima, ponekad i stotinama kilometara daleko, u do tada nepoznatima krajevima u kojima nikad prije nisu bili? Osobno znam jednu takvu priču. Svojedobno je izazvala veliki interes u Hrvatskoj budući da je reportaža o tom slučaju prikazana na HTV-u. Hrvatska obitelj iz vojvođanskog dijela Srijema, tijekom je ratnih 90-ih godina, odlučila preseliti u Hrvatsku. Kad su već utovarili sve stvari na kamion i trebali krenuti, primijetili su da nema njihovog omiljenog psa, kućnog čuvara. Negdje se zadržao u selu…a oni su trebali krenuti. Jedno vrijeme su ga tražili i dozivali, ali sve uz požurivanje vozača koji je bio jako nestrpljiv i nije htio dugo čekati. I tako su na kraju teška srca krenuli bez svoga ljubimca koji je ostao u selu. Mjesecima kasnije, kad je obitelj već gotovo i zaboravili na tu tužnu epizodu, na njihovim se vratima u Gradini (kod Virovitice) pojavio pas - čupav, neuredan, prepun čičaka, vidno mršav i izmučen…kažu, jedva je stajao na nogama. Silno su se iznenadili, jer, bio je to on, njihov ljubimac koji je tko zna kako i kojim sve stazama pronašao put do svoje obitelji, prešavši najmanje 300 kilometara. Došao je u kraj u kojemu nikad prije nije bio. Kako ih je pronašao? Koje su ga to tajanstvene sile vodile nepoznatim stazama, preko šuma, rijeka, polja i livada i na kraju uputile na pravo mjesto: upravo i baš na ta vrata iza kojih su u novom domu živjeli oni prema kojima je osjećao toliku ljubav i privrženost da ju je teško izraziti riječima? Može li tko odgovoriti na ova pitanja? Oni su vjerni…doživotno. Kad osjete da im je kraj odlaze u osamu. Kako vam ne bi bili na teretu. Ili da ne gledate njihovu muku. Najradije umiru sami. I to je još jedna od zagonetki, nepoznanica kojoj ne znamo uzrok ni svrhu. Ima podosta toga što mi ljudi ne znamo o svijetu koji nas okružuje, pa ni o sebi samima. A ponašamo se kao gospodari svijeta koji imaju pravo odlučivati o svemu zato što smo "viša bića". Jesmo li mi dobili taj status zato da činimo nered i nepravdu na Zemlji? Jer, u suštini sve se svodi na to da raspolažemo silom i njome se služimo, pa zato uzimamo sebi za pravo odlučivati čak i o životu i smrti drugih, "nižih" bića. Je li to pravedno? Je li nam Bog udahnuo dušu i obdario nas razumom zato da budemo tirani i mučitelji, ili da skladno živimo u svijetu čijim smo dijelom? Od onoga tko ima inteligenciju, razum i emocije, s pravom se očekuje human odnos prema vlastitoj vrsti, svim drugim živim bićima i prirodi što mu je od Boga darovana. Ponaša li se čovjek tako? Ne morate odgovoriti. Oni koji se drže naravnih zakona ionako su u golemoj manjini. tako da vam nema tko prigovoriti. Sve je prepušteno našoj savjesti. I odgovornosti. I sumnjam da je to dobro. Sumnjam. Imate li psa? Ako ga imate, možete biti sasvim sigurni kako ste bogatiji za najmanje jednoga prijatelja u životu. I pokušajte to uzvratiti. Budite čovjek i prema psima…   "Jer čovik je čovik a pas je pas Za svih to vridi, ma ne i za nas Piva se i laje u isti glas Ćuća nas vrime prileti za čas…" (Dean Dvornik, Balada o Šarku)  

    Zlatko Pinter