ZA TO NEĆE BITI KRIVAC SRBIJA, NEĆE BITI KRIVI SRBI...

Srpske „Vukovarske novine“ u broju 90 od 15. 03. 1997. objavile su na prijedlog uhićenog ratnog zločinca, sada pokojnog monstruma odgovornog između ostalog i za pokolj na Ovčari, Gorana Hadžića te Vojislava Stanimirovića, notornog „gradonačelnika” uništenog i okupiranog Vukovara, da je osnovana nova srpska stranka pod nazivom Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS). Tom prilikom jednoglasno je usvojen Statut stranke i formiran je glavni odbor od 33 člana. U toj i takvoj stranci, član je i od samog osnutka Milorad Pupovac. Od 1997. do 2017. njen je potpredsjednik, a od 2017. čelnik. Dakle, upravo Milorad Pupovac glavni je čovjek stranke koju su osnovali četnici, odnosno srpski ratni zločinci. Da ne bude zabune, još 1992. Milorad je pljuvao po Hrvatskoj i žalio se u srpskim medijima o tobožnjoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Taj isti Milorad danas sjedi u našoj vlasti i nama soli pamet o pomirbi i žrtvama - „s obe strane”, dakako.

 Hoda kao četnik, izgleda kao četnik i govori kao četnik – onda je četnik?

No, Milorad na prvi pogled ne izgleda kao prljavi bradonja i na „prvo uho” ne zvuči kao njegova prekodrinska braća. Ponešto lukavog osmijeha i ispod čupavih obrva podlog sjaja u očima ima i rečenice mu jesu pomno skovane, demagoške ali vrlo otrovne i u većini slučajeva usmjerene protiv hrvatskog suvereniteta i domoljublja, no on se i dalje lukavo skriva iza skuta duboko poremećene, anacionalne politike koja vlada Hrvatskom od 2000. godine. Da nije takozvanih Hrvata poput nekoć Mesića i Sanadera a danas Plenkovića, nikada taj podrivatelj Hrvatske ne bi dobio ikakvu ulogu u hrvatskoj politici, a kamoli u Saboru i Vladi RH. Snagu mu daju oni, ali i mi, iz čijeg proračuna crpi novac za svoje protuhrvatske operacije, koje se često manifestiraju izravnim vrijeđanjem Hrvata i Hrvatske putem njegovih „Novosti” i redovitim posjetima Banja Luci i Beogradu gdje bez imalo srama uživa u četničkim govorima Dodika, Vučića i njihovih trabanata, iako je i službeno hrvatski političar. Dapače, Milorad nerijetko, promuklim glasom paćenika koji drhti i samo što ne zaplače zbog nesnosnog ustaškog terora, srpskim i bosanskim medijima daje protuhrvatske intervjue, koje redovito omata celofanom starog dobrog bratstva i jedinstva. Baš kao što su se četnici skrivali pod partizanskim trorogim kapama 1945. i 1991. u uniformama JNA, tako se i danas Pupovac skriva pod šupljom egidom „sveopšteg pomirenja”. Koje svesrdno i obilato puše i gutaju čak i neki hrvatski generali. 

No ni takav licemjer ne smeta HDZ-ovcima ni Plenkoviću, kao što nije smetao ni Sanaderu. U čemu je kvaka? Da bi shvatili zašto mi Hrvati zapravo mrzimo sebe i svoju državu, zašto i kako je uopće moguće da je navodno domoljubnom HDZ-u jedan Milorad iz četničkog SDSS-a prihvatljiviji partner od hrvatskih suverenista, branitelja i domoljuba, te zbog čega se Hrvatska konstantno posipa pepelom za zločine koje nije ni počinila, zbog čega tisuće branitelja umjesto ponosa zbog obranjenog Doma osjećaju bol kao da su oni agresori pa dižu ruku na sebe dok naši političari plešu kako sviraju Brisel i Beograd, zašto cvate „etno-biznis” - novo četništvo u srcu hrvatske politike, zašto prodani mediji neprestano izjednačavaju žrtvu i agresora i po Hrvatskoj niču četnički spomenici i ćirilične ploče, zašto nestaje hrvatski jezik i naša estrada konstantno hodočasti Beogradom i zašto se baš na Hvaru snima serija „Jugoslovenka”... da bi sve to bolje razumjeli, valja se vratiti u nesretnu 1918. godinu.

 

Vraćanje korijenima: Hrvati jugonacionalisti, orjunaši, četnici...

 

U prosincu te godine, ono malo Hrvata koji su se protivili srpskom teroru usred Zagreba strijeljali su i pozatvarali upravo – Hrvati. Dakle, da bi bio četnik ne moraš biti Srbin. Dokazali su to mnogi Hrvati (i još uvijek dokazuju), poput Grge Anđelinovića, izvorno vjerojatno Angjelinović, brata Pusićkinog djeda Danka. Grga je 1918. ponosno izjavio što je, kao jedan od čelnih ljudi srpskog kralja Petra I. na Trgu bana Jelačića ugušio pobunu hrvatskih domoljuba, protivnika srpske okupacije Hrvatske. Veselo je urbi et orbi potvrdio: „Ja se tim krvavim rukama ponosim”! Rodom s Hvara (Sućuraj), iz velike obitelji Anđelinović, Grga je isprva bio član Starčevićeve Stranke prava pa i nakratko predsjednik „HNK Hajduk” 1913. godine, no ubrzo se počeo strastveno zalagati za bezuvjetno ujedinjenje Hrvata i Srba i otvoreno pljuvati po svojim dojučerašnjim kolegama, pravašima. Srbe je militantno i s entuzijazmom zastupao od 1918. Tijekom hladnokrvne likvidacije hrvatskih zastupnika u Beogradu 1928. i kraljeve diktature 1929., bio je i dalje jedan od nositelja velikosrpske politike u Hrvatskoj i inozemstvu (u funkciji ministra i veleposlanika srpskog kralja), da bi osnutkom NDH 1941. g. pobjegao, vrlo vjerojatno prvo u London, sjedište europske masonerije i utočište srpskog plemstva. Potom je iz Kanade 1942/43. objavljivao protuhrvatske pamflete, u četničkom listu popa Đujića, koji se zvao – gle slučajnosti - „Novosti”.

 

Njegov drugi brat, Danko, otac Pusićkine majke Višnje, rođen je u Makarskoj 1891. Zbornik NOB-a Dalmacije spominje ga kao istaknutog pjesnika i člana JDS Svetozara Pribičevića te suradnika Đure Vilovića i četničkog vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, desne ruke Draže Mihajlovića. Zloglasni Birčanin bio je, pod protekcijom talijanskih fašista, zadužen za klanje i protjerivanje Hrvata iz Like, Dalmatinske zagore, Hercegovine i zapadne Bosne. On osobno u svojim izvještajima hvali se paljenjem i klanjem „svih Hrvata starijih od 15 godina”. Stožer četničkog pokreta, u čijem su sastavu bili i mnogi Hrvati svoje je sjedište za vrijeme talijanske okupacije imao upravo u Splitu, na Solinskoj cesti. I danas još možete na internetu pronaći povijesne fotografije postrojavanja četnika (među kojima je bilo i Hrvata) na splitskoj Rivi i Peristilu, no povijest hrvatskog puzanja pred Srbima seže još dalje u prošlost: Split, kao i dobar dio makarskog primorja sve do Dubrovnika, uključujući i otoke, od samog početka 20. stoljeća bila su izrazito autonomaški i separatistički (orjunaški) orijentirana područja i kao takva najviše su se okretala Srbima, koje su smatrali svojom slavenskom braćom. Neki od zagovornika ujedinjenja i velikosrpske Kraljevine SHS – pogotovo Dalmatinci Trumbić i Supilo, koji su uz Meštrovića i druge 1917. osnovali Jugoslavenski odbor i djelovali iz masonskih centara Londona i Pariza – ubrzo su se pokajali zbog svoje naivnosti, no tada je bilo kasno... vrag je već došao po svoje. Ne samo da su Srbi dvadesetih praktički zgrabili cijelu Hrvatsku već su se orjunaška i četnička udruženja i postrojbe raširile diljem zemlje i gutale Hrvatsku poput ljetnih požara. O tome, da su četnici nastajali u Hrvatskoj dvadesetih i tridesetih prošlog stoljeća, naime, malo se piše i još manje govori – jer po tome ispada da Srbi baš i nisu takva nevinašca kako nam sugeriraju današnji potomci orjunaša, udbaša i komunista; od profesora na fakultetima do čelnika države. Pa bi narod još mogao doći do zaključka da su Ustaše ipak nastale kasnije, kao neminovan odgovor na srpski imperijalizam i četničke zločine po Hrvatskoj.

 

Što se tiče naših junaka hrvatsko-srpskog bratimljenja: Fran Supilo dobio je živčani slom i umro u londonskoj umobolnici dok je Ante Trumbić umro kasnije u Zagrebu, duboko razočaran u braću Srbe i kao osviješteni protivnik četnika. Braća Anđelinović se pak nikada nisu pokajali, dapače, sve do svoje smrti revno su radili na uspostavljanju Jugoslavije, odnosno masonske velikosrpske tvorevine koju je zbog njene istinske prirode pravilnije zvati – Srboslavijom. Svi su umrli u Splitu; Grga 1946., Danko 1963. i Bero 1978.

 

Guske u magli: dresiranje Hrvata

 

U Zagrebu 1920ih, kada su Hrvatskom već počeli nicati pupoljci četnički, osim Grge i Danka dejstvovao je i treći buraz - Berislav Anđelinović. Bero je bio zakleti orjunaš, nasilnik i ubojica - tu i tamo umlatio bi, zadavio ili upucao kojeg glupog Hrvata koji nije uviđao ljepote života pod srpskom čizmom. Zapisano je da je ranio nekoliko njih, a ubio „samo” dva civila, Hrvata. Za nagradu je kasnije ispijao whiskey u Karađorđevićevom konzulatu u Washingtonu. Ipak, kako i priliči ovakvoj Hrvatskoj, u povijest upisan je kao književnik. Baš poput svoje braće. Nema što, sve simpatični pjesnici i dražesni zaljubljenici u bratstvo i jedinstvo. No, zašto sada pisati o ubojicama Hrvata i protivnicima neovisne Hrvatske, orjunašima, masonima i četnicima? Čemu sada uopće otkrivati u jamama brižljivo zakopanu povijest oznaša Manolića i predaka nekih od današnjih junaka nove/stare hrvatsko-srpske koalicije? Podsjećati na časna prezimena koja su činila vrh čuvene partizanske 11. dalmatinske brigade i natjecali se tko će pobiti više zarobljenih Hrvata? Govoriti o tim silnim partizansko-četničkim zločinima u ratu i poraću od Vardara pa do Triglava (uključujući i Jasenovac od 1945.) pa upozoravati na Kolindino ljubljenje s četnicima, Nikolićem i Vučićem, te na Gotovininu i Medvedovu sramotnu, kukavičku demagogiju? Čemu isticati da je sav ovaj igrokaz o „žrtvama s obje strane” režiran samo zato da bi se Beograd što prije približio Bruxellesu te kleknuo pred Washingtonom a da će ceh, kao i uvijek, platiti glupi Hrvati? Čemu dakle, u ovoj divnoj eri progresivnog bratimljenja podsjećati lobotomizirane Hrvateke da je Pupovac sljednik četnika Hadžića i da njemu nikada, pa ni tada, ni na kraj pameti nije nikakvo pomirenje? Vrijedi li vas podsjećati na ono što ionako sami znate?

 

Jer Pupovčev sadašnji pobratim, briselski demagog Plenković, ratne 1992. zbrisao je na kaljenje baš u – gle još jedne slučajnosti – London, pa u Pariz, a 1993. u Bruxelles. Jadnik, bio je slabokrvan, toliko slab da nije mogao nositi ni lonac za ručak hrvatskim vojnicima, ali je zato tih godina uspješno (po vlastitim tvrdnjama) igrao nogomet, tenis, vaterpolo i košarku u europskim klubovima, dok su njegovi bedasti vršnjaci stradavali od srpskih šrapnela. Kako je i sam podrijetlom s Hvara, vjerojatno je i zbog toga slab na Pusićkine HNS-ovce/reformiste, pa makar se radilo o marginalcima koji ne prelaze ni izborni prag, s nekim od članova osumnjičenim i osuđenim za brojne malverzacije, lopovluke, korupciju, izdaju nacionalnih a obranu udbaških interesa, pa čak i ubojstva. Bez sumnje, iz istih je razloga Plenković sklon i Hadžićevom, četničkom SDSS-u. Iz dobrih, starih razloga...

 

Nu, šta ja tu sad... 21. je stoljeće, doba sveopćeg/sveopšteg napretka i treba prestati s tim nekim hrvatskim nacionalno-domoljubnim preseravanjima. „U suprotnom nekome će pasti glava”, kako još 1928. u beogradskoj skupštini proročanski reče Srbin Toma Topalović Hrvatima, netom prije atentata na Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike: „A za to neće biti krivac Srbija, neće biti krivi Srbi, nego ćete biti krivi vi, koji niste dresirani!”

 

Dakle, zapevajmo unisono, iz petnih žila, onu našu vekovnu „ko nas bre zavadi”, odjebimo ustašku kunu i ustaški jezik, poklonimo sve preostale fabrike i polja, odrecimo se gadnih hosovaca (zato jer su oni napadali Srbe po celoj XPBATCKOJ, držali Vukovar i „oslobađali” Knin '95.), konačno zabranimo taj njihov odvratni, takozvano-istorijski pozdrav „Za Dom spremni” koji još uvek budi te odvratne osećaje u nama, pogotovo među glupavom omladinom. Još bolje – ućutkajmo sve takozvane branitelje i njihove potomke i pospimo se pepelom, ta i mi smo činili zločine, mi smo pobili i proterali najmanje dva milijona Srba, što četrdesetih, što devedesetih. Ma šta dva, najmanje tri, a za koju godinu biće i pet! Mi smo napali Srbiju, odnosno Jugoslaviju, bombardovali i klali goloruke Srbe ovde i po Srbiji, zatvarali ih na hiljade u logore gde smo ih silovali, tukli i tupim noževima klali - i to valja da se stavi na hartiju i zapiše u udžbenike, da vasceli svet a pogotovo mi Hrvati za veke vekova zapamtimo kako smo krvožedan i genocidan narod. Da nam živi, živi rad. I bratstvo i jedinstvo. Da nam bratja Srbi uđu u Evropu, da se vijore srpske zastave diljem XPBATCKE i sveto ćirilično pismo, te da se iz svake kafane umesto priprostih Thompsona i Škore šire milozvuci Brene i Cece! I da vratimo konačno sve te sirote, ugrožene, goloruke Srbe na njihova vekovna ognjišta iz kojih smo ih onako mučki proterali u maju i avgustu 1995. Što pre, jer mi Hrvati bez naše bratje četnika ne možemo i netjemo.