Zabrinut sam za sudbinu Hrvatske

Pripomena: Ovaj stari članak, koliko se sjećam nije objavljen radi preoštre retorike, a sada je ta retorika obložena u pomirbene fašističko-četničke SPC tropoljubce s komunistima pa ovaj članak ima samo značaj povijestnog podsjetnika. Pisan je 5 mjeseci iza "Oluje". D.H. Dragan Hazler, povratnik iz dijaspore u Slunj, Trg braće Radić 12; 20. siječnja 1996. Uredništvu HPD VJESNIK - za rubriku STAJALIŠTA ili PISMA ČITATELJA ZABRINUT SAM ZA SUDBINU HRVATSKE! U mojih 67 godina života nikada nisam skrenuo s hrvatskog puta. Kako kaže u pjesmi Drago Ivanišević, kud god sam išao Hrvatska je bila sa mnom , u meni i ja u njoj - za 20 godina progonstva misaono, a sada Bogu hvala i Franji Tudjmanu u njoj sam dušom i tijelom i iz nje mogu samo pogrebno u nju, kad za to dodje čas. Čvrsto vjerujem u ispravnost hrvatske politike od baze do vrha i u njeni ciljni osmišljaj. Moje uvjerenje podkrijepljujem znanošću politike, povijesti, gospodarstva, kulture, prava, psihologije i nacionalnodržavničkom zrelošću Hrvatskog naroda. Sve ove i njima srodne znanosti usmjerene su na dobro i sreću čovjeka, naroda i ljudskog društva. Kako kaže političar hrvatske dijaspore Marijan Rudež, medju svima državna znanost je prva i najvažnija. Ona je krovna znanost za sve ostale znanosti i umjetnosti. Zato je uputno politiku i političke dogadjaje dnevice proučavati, kako bi praktičari iz jednih prilika u druge uglavljivali ispravne i ostvarljive ciljeve, i razumno primjenjivali najpogodnija sredstva u njihovu ostvarenju. Politiku treba voditi čak i onda, kada se pričinja, da je uspjeh nemoguć. Ako stvari idu loše, valja činiti, da ne idu još lošije. Ukoliko idu dobro, valja poraditi da idu još bolje. Ako je politiku nemoguće stvarati i voditi izravno, uputno je ustrajati u neizravnom radu. Politika je, u biti, borba dobra protiv zla. Pametnije je zlo unaprijed spriječiti, nego se protiv njega kasnije boriti. Čestitost i hrabrost čine čovjeka neustrašivim u borbi protiv zla. Zato je prva dužnost političara, da iz dana u dan ćudoredno odgaja vlastiti narod, jačajući napose njegovu nacionalnu svijest, slogu i ljubav za svoje i pravilan stav prema tudjemu. Iskustvo pokazuje, da ljudi velikog duha stvaraju pokrete s ćudorednim, državotvornim i kulturnim vrijednostima. Tko želi činiti dobra djela i druge odgajati, najprije treba osobno postati čestit čovjek i u sebi vrhunski razviti umne odlike. Hrvati su tijekom svoje povijesti, da bi očuvali izvorno hrvatski način života, gorljivo branili ne samo svoje predaje, običaje i kulturne vrijednote, već i nacionalne ustanove i urede. Napose u starije doba o svemu se je dogovaralo s narodom pa otuda je i sačuvana izreka u Hrvata, da kralj kraljuje, a narod vlada. Znanost je usmjerena na dobro naroda kao cjeline i čovjeka kao pojedinca. To je jasno dano i proklamirano u Božićnoj poruci predsjednika Tudjmana, 1994. koja je zapravo Poziv cijelom narodu na Opći Hrvatski Preporod. U skladbu toga Hrvatskog preporoda spada, uz ostalo uvažavanje ćudorednih i zakona razuma te čitav nacionalni život postavljen na njene osnove. Vrhovnu vlast, oružane snage, poljoprivredu, stočarstvo, industriju, trgovinu, školsku nastavu, sveučilišni odgoj, zdravstvo, brigu za sve Hrvate u domovini i dijaspori... u suvremenoj i suverenoj državi Hrvatskoj ustrojiti, voditi i obavljati na znanstvenim dostignućima. U oblikovanju suvremene hrvatske kulture, uputno je iz ranijih sustava i nasljedja usvojiti vrijednosti predaje i običaja od trajne nacionalne važnosti. Ovamo u prvom redu valja ubrojiti: slobodarski duh, dostojanstvo ljudske osobe, dobrotu hrvatskog čovjeka, čestitost, ustrajnost na svome ognjištu, ljubav za baštinjenu zemlju od svojih predja i narodnu umjetnost kao sustavnicu i biljeg hrvatskog duhovnog blaga. Opće je poznato i vrijedno je štovanja, da hrvatski čovjek, bio seljak, radnik ili intelektualac posjeduje osjećajni nagon za jačom kulturom, za većim materijalnim i duhovnim stvarateljstvom. Zato valja upravo sada, nakon povijesnih pobjeda dobra protiv zla, ljubavi protiv mržnje, pravde protiv nepravde i kulture protiv barbarstva poznatih kao "Hrvatski bljesak" i "Hrvatska oluja" omogućiti svekolikom hrvatskom narodu, da živi na svojoj svetoj zemlji bez barbara, bez korova, bez nametnika i parazita svrstanih u Petu kolonu zla s namjerom, da od ove Zemlje protkane kulturom od Zadnjeg ledenog doba i čudoredjem od pojave Krista divljačkim metodama stalno potkapaju temelje državnosti Hrvatske i mijenjaju joj medjaše, rušeći nam svetinje i kulturu živog tla, da bi na njemu stvoriti svoju satrapiju lakrdijskog naziva "velika Srbija". Pravo hrvatske dijaspore na svoju zemlju u Hrvatskoj je nezastarivo Hrvatski narod je jedan i jedinstven neovisno o tome, gdje živi na ovom svijetu. Znanstveno gledano Hrvatski narod, po medjunarodnim poveljama i iz njih izvedenim aktima ima svugdje u svijetu pravo na njegovenje i čuvanje svoje nacionalne individualnosti - u državi Hrvatskoj i Konfederaciji Bosne i Hercegovine kao državotvorni i samosvojni narod, u svima drugim državama kao Hrvatska dijaspora s pravom na status nacionalne manjine ili kako se o statusu dogovori bilateralno država Hrvatska s državom, u kojoj nacionalno suparticipiraju Hrvati. Suverene države svijeta, u koje spada i država Hrvatska zasnivaju svoj status i osmišljavaju svoj napredak na osnovama državne znanosti, koju predvode državno-političke i državno-znanstvene institucije s temeljnom brigom za: narodni prostor, narod, sigurnost, slobodu, narodno blagostanje, nezavisnost, vrhovnu vlast i njene infrastrukture, političko ustrojstvo, stalnost i stbilnost nacionalne države, narodna korist, medjunarodni sklad i dobri odnosi... Ove odrednice su predmetom hrvatskog Ustava i iz njega izvadjanih hrvatskih državnih zakona. Tri su temelja državne znanosti u Hrvatskoj: 1) državna politika - vrhovništvo, sabor i vlada - Ustav i zakoni 2) Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatsko sveučilište 3) kultura i nacionalna svijest Hrvatskog naroda. U središtu političke misli stoji Hrvatski narod - u Republici Hrvatskoj, u Konfederaciji BiH i svugdje u dijaspori, gdje živi kao nacionalna manjina i etničke skupine. Analognim modelom trebala bi Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatsko sveučilište protegnuti svoju znanstvenu brigu i ingerenciju na sav Hrvatski narod, gdje god ovaj živi. Ove vrhunske hrvatske institucije znanstva, izobrazbe i umjetnosti imaju nacionalni oslonac u Hrvatskoj, medjunarodni oslonac su im "specijalizirane ustanove" UN, napose Organizacija Ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu UNESCO i suradnički oslonac na hrvatskim akademijama i hrvatskim kulturnim udrugama u dijaspori. Kultura i nacionalna svijest Hrvatskog naroda je temeljnica opstanka, razvoja i boljitka čitavog narodnog korpusa. Kultura i nacionalna svijest naroda je najodlučniji činbenik za plebiscitarne odluke po svim pitanjima od općeg nacionalnog interesa. Polazeći od načela: "Država je narod - narod je država" - glas i stav naroda je zakon iznad svih zakona. Naprijed je istaknuto, da je Hrvatski narod jedan i jedinstven, gdje god živi i njegovo neotudjivo i nezastarivo pravo jest, da se može uvijek vratiti iz dijaspore, progona ili bilo kojeg izbivanja na prostor države Hrvatske. Nama je poznato, da je Hrvatski narod kroz čitavu povijest bio zlostavljan, proganjan, izseljivan i preseljavan, a njegov prostor razdijeljivan, nasilno oduziman i zaposjedan. To su zločini agresije brahijalnom silom ili silom zlostavljajuće politike. Svaka agresija je zločin protiv mira i podliježe odgovornosti prema medjunarodnom pravu. O tome raspravlja Deklaracija o načelima Medjunarodnog prava... usvojena na Općoj skupštini UN, 24.X. 1970. Polazeći od prirodnog prava Hrvatskog naroda na svoje (jurahominizam), od Deklaracije o načelima Medjunarodnog prava, od Ustava RH o cjelovitosti teritorija, od svih medjunarodnih priznanja Republike Hrvatske, od prava Hrvatskog naroda iz dijaspore na trajni povratak na svaki djelić hrvatske zemlje, od prava hrvatskog naroda na plebiscit i od Prostornog zakona, proizlazi da se agresorska Srbija i Crna Gora imaju bez ikakvog odgadjanja odmah povući sa svakog okupiranog djelića hrvatske zemlje i predati je pod državnu ingerenciju Republike Hrvatske. Svaka spekulacija s odgadjanjem vraćanja Hrvatskoj njenoga, sa stacioniranjem stranih trupa na hrvatskoj zemlji u nedogled i s naseljavanjem Srba na povijesno-pravni hrvatski prostor je protivna stavu Hrvatskog naroda kao jedinog suverena u svojoj zemlji i protivna je medjunarodnim propisima. Prostorni zakon kaže, da je narod čija je zemlja na izvjesnom tlu ili prostoru, obvezatan dnevice čuvati, braniti i borili se za njegovu cjelovitost. Ujedno da taj prostor naziva svojim nacionalnim imenom. Dogodi li se pak, da jača sila razdijeli prostor, onda je dužnost dotičnog naroda, da ga prvom prigodom spoji, učini cjelokupnim i vlastitim. Zakon o pučanstvu nadopunjuje Prostorni zakon i kaže, da su najvažniji ljudi - pripadnici političkog naroda, od kojeg je prostor, jer samo oni, živeći u miru, ljubavi i prijateljstvu na odredjenom prostoru, misle, stvaraju, rade i iz jednog pokoljenja u drugo obnavljaju život. Razradom svih zakona na višoj razini bavila se je svojevremeno Hrvatska akademija u dijaspori sa sjedištem u Baselu, a napose znanstvenik Marijan Rudež u djelima Politička znanost i Povijest hrvatskog naslijedja te Martin Sentić u Povelji jurahominizma. Tako na primjer, Zakon o nezavisnosti kaže, da jedna nacija, ukoliko želi proizvoditi duhovna i tvarna dobra i njihovom uporabom uzdržavati, unaprijedjivati i obnavljati život svojih pripadnika, mora živjeti samostalno. Zakon o jedinstvu nalaže, da pripadnici jedne te iste nacije trebaju uvijek biti jedinstveni u načinu vodjenja državnih poslova, obrani svoje zemlje i postizanju zajedničkih ciljeva. Dodje li do podvojenosti ako se iz bilo kojeg razloga naruši duhovno i političko jedinstvo, dužnost je svih državljana, napose praktičkih političara, da hitno porade i čim prije obnove nacionalno jedinstvo. Zakon o vrhovnoj vlasti kaže, da je narod dužan ustrojiti i, putem zastupnika obavljati svoje vrhoništvo na svom prostoru. Vrhovništvo je najviša vlast u državi. Istoznačnice vrhovne vlasti su: nacionalna sloboda, naravna nacionalna država i neovisnost. Zakon o plitičkom ustrojstvu regulira pitanje stranačkog sustava. Zakon o stalnosti ističe nužnost života nacionalne države, kao najviše institucije u razvitku ljudskih odnosa, i nju stalno voditi na dobro i sreću svih državljana. Zakon o narodnoj koristi kaže, da su stranke i vlada obvezatne iz jednih prilika u druge uglavljivati, poduzimati i sprovesti u djelo samo one mjere, koje idu u korist čitave nacije. U politici je najviša nacionalna misao i zadovoljstvo naroda Svi navedeni zakoni važe trajno, i zato obvezuju stranke i vlade svih pokoljenja i svih pogleda, da djeluju u njihovu duhu. U politici je najviša nacionalna misao. Sve ostale misli su toliko velike i toliko male, koliko i kako se one upodpunjuju s njome. Polazeći od iznešenoga i od temeljnog državnog zakona Ustava, u kojem je napose utemeljen: oblik države i vlade, obavljanje vrhovne vlasti, pravni red, opća načela nacionalne politike, prava i dužnosti državljana...i sve to zasnovano na Zakonima Božjim, prirodnim i razumnim, postavlja se i nameće samo od sebe uvažavati nacionalnu povijest, podneblje, stupanj kulturnog razvitka, uključujući ovamo predaje, običaje i opća gibanja u svijetu. Imamo li to pred očima kao vlast i kao narod, onda nam je temeljno da uskladimo svoje stavove po najvažnijim pitanjima nacije, a to je u našem trenutku suverenitet države Hrvatske na njenom čitavom povijesnom prostoru i njena unutrašnja sigurnost. "Država je narod - narod je država", a to je kuća u kojoj je gospodar Narod i po njemu ustoličena vlast, i nitko drugi. Suverenitet države je kao i zdravlje organizma. Organizam je zdrav tek onda, ako svi organi funkcioniraju skladno, a čovjek to ne osjeća. Analogijom definicije zdravlja suverenitet države ima to značenje samo onda, ako se proteže na sve dijelove nacionalne države i ako svi unutrašnji činbenici i vanjska sigurnost funkcioniraju skladno, a da to Narod = Država ne osjeća. Znanstveno-politička analiza stanja u državi Hrvatskoj ne može dati našem suverenitetu niti zaokruženu puninu glede prostora, niti prognozu do kada će se to ostvariti, niti može dati jamčevinu unutrašnje sigurnosti, niti ima formulu za povratak Hrvata iz dijaspore u Hrvatsku, koji su iz nje ovim ili onim načinom prognani ili planskim stjecajem negativnih okolnosti bili prisiljeni na napuštanje domovine pa čak i na bijeg iz nje. Ne može nas tješiti niski postotak okupirane Hrvatske jer smo rekli da je država kao i organizam, a organizam je bolestan, ako mu je ozbiljno bolestan nokat od malog prsta. Ne možemo biti zadovoljni unutrašnjim mirom jer se žrtve Hrvate prisiljava na suživot sa zločincima, koji još ni s ruku nisu sprali nevinu hrvatsku krv, a s duše, ako ju uopće imaju, ne će ju sprati nikada. Ne možemo biti zadovoljni s naseljavanjem hrvatske Baranje, Istočne Slavonije i Srijema sa Srbima, a od 4 milijuna Hrvata u dijaspori i progonstvu oko jedan milijun se želi vratiti u ta podruja Hrvatske. Stara je hrvatska poslovica: "Jadna zemlja, koju tudja vojska gazi!" Našu zemlju tudje vojske gaze i pretvorile su je velesile u prostor za rješavanje svojih besposličara, kriminalaca, narkomana i alkoholičara. Njihovi častnici se razbacuju sladunjavim govorima, a naši mediji nas time zabavljaju. Za sve to ima samo jedna istina i ona znači: Van s njima - ne treba ih nama! Dokad će trajati ta okupacija i kakova će to srpska policija zajedno s hrvatskom policijom biti na hrvatskoj zemlji. Što još hoće ti nesiti? Dobili su u ne baš davnoj povijesti hrvatsku banovinu Mačvu, pa smo im za bježanijske "seobe Srbalja" darovali suživot u Srijemu, Bačkoj i Banatu. To su najprije etnički očistili od Hrvata, Nijemaca i desetkovali su Madjare te proglasili srpskom autonomijom, a onda, kako to biva u planskoj velikosrpskoj politici pretvoriše "hrvatski miraz Jugoslaviji" u Srbiju. Istu tu taktiku nameće agresor Milošević za današnji okupirani hrvatski prostor, a velesile, koje gledaju Miloševićevu SR Jugoslaviju kao Piemomt jedne treće beogradske satrapije na ovim prostorima Europe idu mu na ruku. Dat će mu čak i Nobelovu nagradu - nagradu za zločinstvo, u kojem je pod Miloševićevim vodstvom poubijano više od pola milijuna ljudi, dvostruko toliko izranjavano, žene obeščašćene, uništena materijalna dobra, kultura i okoliš. Zločinci se nekažnjivo vraćaju u Hrvatsku Iste te velesile idu na ruku srpskim zločincima, kojima omogućuju povratak u Hrvatsku i oslobadjaju ih svake kazne jer znadu da će im ta peta kolona uvijek dobro doći u pokušaju revitalizacije beogradske satrapije na tlu Hrvatske. U osobnom razgovoru i službenim susretima s raznim delegacijama Zapada svi bez iznimke me pitaju o sudbini Srba u Hrvatskoj, a nitko, baš nitko o sudbini Hrvata, koji prezimljuju na zgarištima svojih kuća, koje su popalili srpski zločinci. Nitko od tih delegacija, koje su zapravo produžena ruka prosrpske politike Zapada ne pita ništa, kuda će se vratiti Hrvati - prognanici u Zapadnoj Europi, koji su ostali bez svoje Posavine. Zapad je zainteresiran samo za Srbe, a nama Hrvatima podilazi, da bi nas navukao na tanak led, kao što je to bilo mnogo puta u povijesti od vremena Rimskog carstva, preko Karolinga do Svetog rimskog carstva germanskoga, koje nam je na panjevima sjeklo glave naših velikana i dovodilo petokolonaške Srbe u Hrvatsku. Ništa ovo danas nije drugo, nego repriza već dogadjanoga, a naše je da u tu reprizu ugradimo svoju ulogu najjačih aktera umjesto nekadašnjih povijesnih statista. Državu je teško stvoriti i još teže voditi Ovaj podnaslov otvara jednu vrlo opširnu studiju, u koju se ovdje ne ću upuštati, nego pohvaliti hrvatsko vrhovništvo, hrvatsku vojsku, hrvatsku policiju i sav Hrvatski narod, koji je sudjelovao u Domovinskom obranbenom ratu i poželiti njima i nama svima, da ostvarenu državu sačuvamo i izvedemo ju izmedju svih "Scila i Haribda" na njeni sigurni put, na kojem je nikada nitko srušiti ne će moći. Pritom ne zaboravimo, da Hrvatska ima dosta vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. Medju unutrašnjim ima svjesnih i nesvjesnih, onih koji u svojoj psihi imaju još uvijek umemorirano jugoslavenstvo i govore, kako je nekada bilo bolje, nego sada. Sve kad bi to i bilo točno, što nije slučaj za takove su važnije jugosrpske jasle, nego hrvatska sloboda, suverena država Hrvatska i otvoreno polje rada i stvaranja u smjeru rasta osobnog i narodnog blagostanja po mjeri svojeg umijeća, znanja i truda. Upravo takvima se treba znanstvena politika odgojno pozabaviti i ne dozvoliti unutarnje podgrizanje novostvorene države jer državu je teško stvoriti i još teže voditi. Glede vanjskih neprijatelja i onih, koji nam se prodaju za prijatelje, hrvatska zananstvena i provedbena politika bi trebala više oslonca na znanje i stav naroda. Najjednostavnije rečeno to znači. Hrvatski narod treba se plebiscitarno odlučiti o važnim pitanjima, a političarima bi plebiscitarni ishod služio kao politička vodilja i opravdanje za važne stavove. Za sada su aktualna četiri pitanja za plebiscit: 1) Sve strane vojske van iz Hrvatske u najzad tri mjeseca jer nazočnost tih vojska u Hrvatskoj je okupacija. 2) Hrvatski narod, a ne B.B. Gali će odlučiti plebiscitarno hoće li primiti u svoju nacionalnu državu zločinačke Srbe i njihove pomagače, koji su materijalno, kulturno i demografski uništili državu Hrvatsku. 3) Hrvatski narod u Domovini treba plebiscitarno odrediti, u koje krajeve će naseliti oko milijun (od ukupno 4,7 milijuna) Hrvata iz dijaspore. 4) Glas Hrvatskog naroda se mora plebiscitarno čuti po pitanju Bosanske Posavine. Kad se Hrvatski narod o te četiri točke plebiscitarno izjasni onda je dužnost Hrvatskog vrhovništva da znanstvenom državnom politikom proslijedi politički glas naroda, jer DRŽAVA JE NAROD - NAROD JE DRŽAVA. Dragan Hazler, dogradonačelnik Slunja Slunj 20. siječnja 1996. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE