ZAGREB MRŽNJI OKRENUO LEĐA: Dan koji će se u Hrvatskoj pamtiti kao nečastan

Malo je u svijetu zemalja, zapravo ne postoji niti jedna, u kojoj će se prosvjedovati protiv svojih ratnih veterana, pa još k tome stopostotnih invalida, a koji su vodili oslobodilački rat i to ne samo protiv agresora, nego i protiv istrebljivača. Nema niti jedne zemlje u kojoj bi vlast te zemlje, izabrana na demokratskim izborima, takav prosvjed poticala. Prosvjed, odnosno takozvani prosvjed, ili marš mržnje nekoliko desetaka ostrašćenih ekstremista, koji su na trenutak podsjećali na neonaciste s ulica Dresdena, zapravo nije moguć, niti će ikad biti moguć u jednoj demokratskoj Americi. Ne zato što bi takav prosvjed Obamina administracija zabranila nego prije svega zato što to Amerikancima njihova kultura i etika ne bi dopuštale. Podsjetimo, Amerikanci su rijetko kada, skoro nikada, osim možda u Drugom svjetskom ratu, vodili klasične oslobodilačke ratove. Jedan dio Hrvatske ne poštuje hrvatske branitelje, čak ih i otvoreno mrzi, samo zato što taj dio Hrvatske Hrvatska nikada nije želio, niti ju je prihvatio. Prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, govorio je o 20 posto takvih u Hrvatskoj, ponekad se čini, ali srećom samo čini, da ih je znatno više. Hrvatska u Domovinskom ratu nije imala izbora, ona je morala pobijediti ne samo kako bi opstala i preživjela kao država nego kako bi narod te države fizički opstao. Da Hrvatska nije pobijedila u Domovinskom ratu hrvatske države ne bi bilo, a Hrvata bi bilo pola milijuna manje s obzirom na nacističku politiku uništenja i istrebljenja koju je vodio režim Slobodana Miloševića potpomognut nacistima Vojislava Šešelja. Vidjeli smo to najbolje na okupiranim područjima Hrvatske na kojima niti jedna hrvatska kuća, kuća Hrvata koji je prije agresije živijeli u toj kući, nije ostala čitava. Okupatori su 90 posto nesrba protjerali ili pobili, većinu crkava spalili. Domovinski rat nije bio, kako će reći Aleksandra Kolarić i neki slični njoj, mješavina pobune i agresije, to je bila klasična agresija s klasičnim oblikom terorizma na samom početku. Protiv Hrvatske se nije pobunio srpski narod, već nekolicina terorista uz indoktrinaciju iz Beograda, a uz pomoć JNA, što se pretvorilo u otvorenu agresiju.Ti banditi zapravo su zaveli i zaludjeli vlastiti narod, hrvatske građane, odnosno Srbe s okupiranih područja. Hrvatski Srbi, barem jedan dio, branili su Hrvatsku, koliko god to možda smetalo Miloradu Pupovcu, i o njima treba govoriti. Branili su je ne zato da bi to bila Srbija ili Jugoslavija nego zato što nisu imali izbora, baš kao i Hrvati, branili su je bi to bila demokratska Hrvatska. Protiv takve Hrvatske jučer je stotinjak ekstremista u maršu mržnje krenulo ulicama Zagreba, srećom bilo ih je jako malo, srećom, Zagreb im je okrenuo leđa shvativši što se zapravo događa. Zagreb je jučer, kao malo kada, bio jedinstven u osudi mržnje, Zagreb se nije uključio u ovaj mrš mržnje, što je svakako iznenadilo organizatore, koji god oni bili, a svakako nisu samo oni koje smo imali prilike vidjeti kako šire mržnju društvenim mrežama.  Zagreb je probudio nadu, optimizam da će se u skoroj budućnosti pojaviti netko tko će mržnju svesti na pravu mjeru, na marginu kamo i pripada. Urlici, povici, koji su se jučer mogli čuti u jednom dijelu Zagreba od strane nekolicine divljaka, njih stotinjak, nisu se mogli čuti čak ni na mitinzima radikala u Srbiji. Naravno, za kraj, prosvjedovati u demokratskoj državi pravo imaju svi, i to NIJE, niti smije biti, upitno, mrziti nema nitko, barem ne na način da svojom mržnjom stvara preduvjete za nasilje, koje nikada, pa ni tada, nema opravdanja. Srećom, branitelji nisu nasjeli na provokacije i na unaprijed pripremljeni scenarij.