Zapovjednik tenkovskog voda: 'Zajedno smo disali kao jedan'

Nakon što su se živi izvukli iz minskog polja u koje su upali, tenkovski vod Dragutina Krsnika izbio je na granicu s Bosnom i Hercegovinom i svjedočio predaji V. korpusa

Dragutin Krsnik (57) iz Jakovlja pridružio se Hrvatskoj vojsci u zimu 1991. godine. Zbog silne želje da sudjeluje u obrani domovine ostavio je suprugu te dvoje djece u dobi od šest i sedam godina. Ovaj električar ratnog iskustva nije imao, a ratni put započeo je kao radiotelegrafist u Novskoj. Prvi tenk u koji je sjeo bio je T-55. Danima je Krsnik čitao literaturu o vozilima i tenkovima te iskusnije dečke iz svoje postrojbe preklinjao da ga obuče. Nakon što je “progutao” svu literaturu o tenkovima, u M-84 je prvi put ušao na zapadnom slavonskom ratištu. Upravo je u njemu, kao zapovjednik tenkovskog voda i koordinator akcije, dočekao Oluju. - I prije same Oluje imali smo redovite obuke i zapovjedna izviđanja. Danima smo u Šušnjevu selu kraj Josipdola čekali, a ni sami nismo znali što čekamo. Na sam dan Oluje krenuli smo prema Glibadolu, a tek kad su ispaljeni prvi VBR-ovi, znali smo da je počelo - prisjeća se Krsnik. U tom prvom naletu, prvi dan operacije, njegov vod nije imao neku posebnu zadaću. U tenkovskoj je koloni krenuo na Ličke Jesenice i uspješno su probili prvu crtu. I naletjeli na minsko polje. - Vozili smo u koloni i u jednom je trenutku tako grunulo da se sve oko nas zatreslo. Kad smo se pribrali te shvatili da smo svi čitavi i da nema ljudskih žrtava, uočili smo da su od mina stradala dva tenka. Odahnuli smo i tenkom za izvlačenje izvukli i ta dva razvaljena tenka - prisjeća se Krsnik. Iako nisu bili u žiži borbenih djelovanja na području Krajine, znali su sve što se događa jer se od tranzistora nisu odvajali. Kako je koje mjesto padalo, tako su njihov domoljubni naboj i euforija rasli. Osvajali su teren za terenom, velikog otpora neprijatelja nije bilo jer se povlačio, a moral je skakao u nebesa. No dan koji Krsnik nikad neće zaboraviti je 6. kolovoza 1995. Dan kad je svojim tenkom M-84 osobno pratio general pukovnika Marijana Marekovića na spajanje s V. korpusom armije BiH u Tržačkoj Rašteli. - Vozeći se po tom terenu, po okolnim sam brdima vidio vojnike armije BiH. Ja nisam znao što će se dogoditi ispred nas, ali jasno sam razabrao da to nije srpska vojska, nego ‘mali zeleni’, kako smo ih zvali. Moja je pažnja bila usmjerena na generala Marekovića koji se odlučnim korakom približavao zapovjedniku V. korpusa. Promatrao sam ih s tenka jer nitko od nas nije silazio s borbenih vozila. Kad su Dudaković i Mareković jedan drugome stisnuli ruku, znao sam da je stavljen pečat na još jednu uspješno izvršenu vojnu zadaću - pripovijeda Krsnik. Cijelo to vrijeme jedva je čekao da zagrli suprugu i djecu, a njegovoj sreći nije bilo kraja kad je čuo da se vraćaju kući svojim obiteljima. - Kad je došla zapovijed da krećemo, među postrojbom je zavladala euforija i novi val adrenalina prostrujio nam je kroz vene. Ovoga puta bio je to drugačiji adrenalin od onoga kad pobjeđuješ u bitkama. Ovoga puta srce nam je u grudima tuklo za onaj toliko dugo iščekivani susret i zagrljaj s obiteljima - kaže Krsnik. Ratovati, kaže, više nikad ne bi volio, no rado bi sudjelovao u nekoj vojnoj vježbi na nekom poligonu poput slunjskog ili onoga na Gašincima. Dodaje kako više nikad nije osjetio takvu euforiju i jedinstvo. - Volja ljudi za oslobađanjem teritorija i stvaranjem države bila je nevjerojatna. Svi smo bili kao jedan, nije se razmišljalo o novcima, nego kako što bolje izvršiti zadaće koje su postavljene pred nas - ističe ovaj sudionik Oluje. Premda je završio dočasničku i časničku školu, u mirovinu je 2004. otišao s činom stožernog narednika. Danas je uglavnom kod kuće. Hrani zečeve i svinje, bere gljive i živi miran obiteljski život.