Zašto Hrvati ne ruše vladu koja ih vodi u propast?

Prema natpisima u medijima i analizama pojedinih ekonomskih analitičara Hrvatsku u nekoliko narednih godina očekuje novi val otkaza, prema nekim informacijama čak 100.000 novih otkaza. Pritom vladajuća Kukuriku koalicija reže prava nastavnika, liječnika, branitelja, umirovljenika, policajaca i vojnika. U zemlji je registrirano 360.000 nezaposlenih osoba, državu svake godine napusti 15.000 mladih u potrazi za zaposlenjem i egzistencijom, svake godine umire 15 tisuća stanovnika više nego se rađa. Ukratko, opstanak države i njeno funkcioniranje potpuno je ugroženo. Nakon niza katastrofalnih pokazatelja o stanju u društvu potpuno je suvišno osvrtati se na vladina predizborna obećanja i laži kojima su obmanule mase zasićene korupcijom, neimaštinom i nepotizmom. Međutim, ono što zabrinjava je činjenica što Hrvati nisu na ulicama, zašto ne ruše vladu koja im sve čvršće steže omču oko vrata? Pogledamo li naše susjede Mađare i Talijane koji su masovnim prosvjedima znali prisiliti nesposobne vlade na raspisivanje prijevremenih izbora, Hrvati se čine kao polaznici nižih razreda pučke škole demokracije. Možda je prikupljanje velikog broja potpisa za dvije referendumske inicijative bio svojevrstan bunt protiv vlade i odušak građanima koji su bijesni, ali još uvijek nisu spremni svoje nezadovoljstvo pokazati u većem broju na ulici. Povremeni prosvjedi nezadovoljnih društvenih skupina na Markovu trgu više djeluju kao predstave amaterskog kazališta nego kao organiziran socijalni bunt protiv nesposobne vlade. U ovim povremenim prosvjedima jasno se vidi sva bijeda hrvatske sindikalne scene i ne postojanje solidarnosti između različitih društvenih skupina. Ne postoji solidarnost između branitelja i radnika, poljoprivrednika i umirovljenika ili nastavnika i radnika. Razjedinjenost pojedinih društvenih skupina unutar same skupine ili između sastavnica društva sustavno se potiče upravo iz razloga kako ne bi došlo do kanaliziranja nezadovoljstva u jednoj grupaciji koja može predstavljati ozbiljnu političku prijetnju vlasti. Drugi važan razlog zbog kojeg ne dolazi do organiziranih prosvjeda protiv aktualne vlasti je pasivno držanje oporbenih stranaka. U razvijenim demokracijama sastavni dio političkog života je javno svrstavanje oporbenih političkih grupacija, pretendenata na vlast, uz nezadovoljne društvene skupine. Sasvim normalna demokratska pojava je poziv čelnika oporbenih stranaka vlastitom članstvu da se pridruži prosvjedima protiv nesposobne vlade. Međutim, u Hrvatskoj bi se takav poziv, zbog terora režimskih medija, lako mogao protumačiti kao poziv na državni udar. To se uostalom već dogodilo u Vukovaru kada je mirno okupljanje nezadovoljnika ispred kolone državnog vrha protumačeno kao puzajući državni udar. Unatoč opasnosti od političke diskvalifikacije društvena uloga političke oporbe je demokratskim putem, pa taman i prosvjedima, rušenje nesposobne vlasti. I tako, dok sindikalne vođe imaju neki vlastiti način komunikacije s vlašću, oporba neki svoj put, poljoprivrednici, radnici, liječnici, branitelji i učitelji neki treći put borbe, Kukuriku koalicija i dalje sa smiješkom na usnama galopira u potpuno uništenje hrvatske budućnosti. Željko Primorac/HRsvijet//Dragovoljac.com