Domovinski rat odnio je mnoge živote, preko 16 000, što bojovnika što civila, ali i preko 400 djece. Grozno. No što se događa poslije rata? Kod Ministarstva branitelja vodi se evidencija branitelja koji su počinili suicid, njih oko 1 800. Ta brojka ni približno nije točna. Počelo se evidentirati preko MUP-a, kad su imali zadaću kod suicida utvrditi je li ta osoba bila branitelj ili ne. Prije toga nitko nije vodio evidenciju, a kasnije s tom brojkom se manipulira. Većinom izvršenih suicida Hrvatskih branitelja, nije uvedeno kao posljedica Domovinskog rata, a mnogi od njih su liječeni od PTSP-a, pa ta možemo reči i nelogičnost dovodi do zablude. Kad sam već započeo ne popularnu temu, moram ju i završiti. Najviše branitelja suicid izvrši za vrijeme Blagdana. No tematika ovog štiva sasvim je drugačija. Opet malo popraćena statistikom. Tko je to išao u Domovinski rat, gledano po starosnoj strukturi. Počevši od maloljetnih dragovoljca, to su bili ljudi starosti između 20 do 30 godina života. Znači mladi ljudi, Bilo je i starijih, ali ova populacija 20/30 bila je najzastupljenija. I nakon 20 godina nam se događa da ti ljudi lagano umiru, znači između 40 i 50 godina života. Mladi ljudi, za smrt to su mladi ljudi, mada bi se moglo reči da su to ljudi srednjih godina. Zašto i kako? Objašnjenje jednostavno, barem za mene koji sam osjetio prvu crtu bojišnice. Specifični uvjeti života. Stres, psihičko stanje, neredovita i nepravilna ishrana, dugotrajna i neredovita spavanja i odmori, izloženi van ljudskim uvjetima života, od jakih zima, snijega, hladnoće, kiša do visokih temperatura. No jednu i od uloga imala je nazovimo je aklimatizacija nakon povratka s terena. Sve što može i daljnjem tijeku utjecati na zdravlje čovjeka. Ono bitno, što neće niti jedna od zaraćenih strana priznati, a to je uporaba biokemijskog oružja, a kojeg je bilo, to svi znamo. Sjetimo se i onih famoznih „paučina“, a na prvoj crti čisto korištenje zabranjenih sredstava. Srbija neće to priznati zbog mogućih sankcija. Hrvatska neće, jer bi se pojavile nove bolesti uzrokovane ratom, tj. povećanje bolesti kao posljedica učešća u Domovinskom ratu, a to znači novi Hrvatski ratni vojni invalidi i novi „paraziti“ državnog proračuna. I da nije bilo uporabe biokemijskog oružja, dovoljno je bilo udisati miris baruta, svakodnevno. Recimo, Pakrac 1991, jer tamo najbolje znam, koji je u kotlini između četiri brda, preko tisuću projektila dnevno, dovoljno je udisanje mirisa baruta, pa da vam osjet njuha više nije onakav kakav je bio. I eto događa se ono što se događa. U zadnjih par godina, ostao sam bez mnogo prijatelja, suboraca. Uzrok smrti najčešće karcinom (pluća, dišni organi, pa prema glavi i dr.), moždani i srčani udari. Dobiju tri metka u zrak, vijenac i zastavu, „Tišinu“, a što poslije toga ima obitelj? Izgubila člana obitelji, ali ova ili ove bolesti, neće upisati kao posljedica učešća u Domovinskom ratu, jer kao takve u Pravilniku o oštećenju organizma ne postoji ili se dodiruju u nekom dijelu, ali nakon ovoliko godina teško da će tko od komisije upisati „poslijedično-uzročna veza s učešćem u Domovinskom ratu. I na kraju, naši umrli borci, tj. njihove obitelji, uz kriterije ZOPHBDR-a, skoro da ne dobivaju ništa. Negdje su sporne godine partnera ili godine starosti djece. Uglavnom mali milijun komplikacija. I ono što najviše boli. Medijski linč, ili uloga politike da kroz medije zagorča život mnogima, kao nije nam dosta. Izjednačavanje branitelja i Minken bojne, razlike između ratnika s prve crte bojišnice i umjetnih branitelja. Kako jedan branitelj može ravnodušno prihvatiti da vojne zvanje i odličje nosi Milorad Pupovac, kojem smo svi mi samo obične USTAŠE! A gdje su onda četnici? I po evidencijama HZMO-a, evidencijama MHB, evala, treba i njima dati onaj dio, jer nisu cijelo vrijeme bilo okupatori. I onda se pitamo porastu broja branitelja? Ne, nisu to branitelji, već oni koji su bili nasuprot istinskim braniteljima. Za vrijeme vladavine (Predraga Matića), najvećeg progonitelja branitelja, a i sada, mnogo naših suboraca izbrisano je iz registra branitelja uz naznaku nečasnog otpusta. Danas dobivaju upravne sporove i tu se mali broj povećava. I što to donosi? Da branitelji jednostavno izumiru. Crvenim medijima to je poslastica, dok drugi šute. Nitko ne želi govoriti o toj problematici. Ajde, barem jednom je u zadnje vrijeme resorni ministar Tomo Medved iznio brojku umrlih branitelja. Mladi umiru, obitelji ostaju bez uglavnom glave obitelji i hranitelja, a nakon ispaljenog plotuna, zaboravljeni su kao Hrvatski branitelji, kao da nisu ni postojali. Žalosno da će se taj trend nastaviti, razlog je jedan, a problema puno više. Rješenje je također jedno. Onih koji više nisu među nama, Jedino im mi možemo reči, hvala za sve i slava Vam!