Enver Arnautović, srčani Vukovarac koji je kao dijete zadužio oružje i stao na branik svog grada, i dalje vodi "tihe ratove" s nepravdama, nelogičnostima i u najmanju ruku, neobično hladnom odnosu svoje zemlje spram onih koji su je natopili krvlju kako bi je oslobodili:

– Bio sam u Zagrebu na Vijoletinom pogrebu. Ne znam ima li potrebe objašnjavati tko je ona bila. Morala je umrijeti da bi Hrvati doznali o majci, hrabroj ratnici, logorašici koja nas je i u miru imala o čemu podučiti. Za pogreb ne možemo reći da je bio "lijep", "ružan" ili "dosadan". Recimo da je sva ta rijeka vojnika i ostalih iz cijele zemlje koja se došla pokloniti toj velikoj ženi, ovaj pogreb učinila veličanstvenim. Tako mi se barem činilo, sve dok nisam ušao u krematorij i bacio pogled na lijes i crveni jastučić za ordenje. E, vidite, tad sam se zašokirao – kazao je Enver objasnivši u nastavku što mu je točno zasjenilo oproštaj od ratne prijateljice i sugrađanke koju je poznavao više od dva desetljeća.

– Ostao sam zapanjen kad sam vidio gotovo prazan crveni jastuk pokraj lijesa žene koja je vodila najteže bitke na Sajmištu, koja je uvijek bila na prvoj crti, koja je mučena u logoru... Na crvenom jastuku, naime, sramežljivo je stajala spomenica Domovinskog rata i plaketa 5. brigade, a pokraj nje pločica od te iste plakete na kojoj je trebalo biti ugravirano njezino ime. Trebalo, kažem, jer pločica je bila prazna. Možete li to zamisliti? Pa spomenicu imaju svi, ali svi, bez uvrede, od čistačice iz MORH-a, preko tamo nekih vozača koji su bili stotinama kilometara od bojišnice, pa do kuhara u bazi! Jedna takva junakinja, a nije odlikovana! Pa ja znam more ljudi čija odličja ne bi stala na četiri jastuka, a pucali su jedino na svadbi i to '95. – ljuti se Enver na nepravdu prema ženi, istinskom heroju Domovinskoga rata.

– Na povratku sa sprovoda, sve do Vukovara sam razmišljao i shvatio da odličja koja imam nemaju nikakvu vrijednost. Nije to nikakav plemeniti metal nego komadi željeza koje su dobivali podobni, a ne zaslužni. To vidite po najodlikovanijem Hrvatu, Zagorcu, koji rata nije vidio. Na tom sprovodu sam ja, koji mislim da sve znam, opet nešto naučio. Najviše su u ratu dali oni koji nemaju ništa. Moja odličja su mi odjednom postala teret... Stoga, prva stvar koju sam učinio kad sam došao kući je "arhiviranje" ordenja u smeće. Jednostavno, pobacao sam ih... Žena me samo gledala... – završio je Enver Arnautović, nekoć maloljetni branitelj Vukovara.

• Autor: Snježana Vučković/Dnevno.hr
• Photo: Facebook