Nakon što je srpska vojska početkom listopada 1991. godine zauzela Cerić i Marince, jedina preostala komunikacija između Vukovara preko Bogdanovaca sa ostatkom Hrvatske bila je – presječena. Glavni Stožer započeo je s planiranjem proboja preko okupiranih Marinaca u želji da se spoje sa hrvatskim snagama koje su branile Bogdanovce, a sve kako bi se prodrlo do Vukovara. Ništa, međutim, nije ispalo kako treba…

Neki i danas za ovo optužuju tadašnji državni vrh

Ovaj proboj pamti se kao veliki poraz hrvatske vojske koji je požnjeo žrtve, ali i kao proboj za čiji se neuspjeh prstom upiralo u sam tadašnji državni vrh.

Sve je bilo spremno za proboj ili se barem tako činilo. Marinci su bili najkraći, i vojno najmanje opterećen put. Na početne pozicije dovedeno je oko tisuću hrvatskih vojnika, dragovoljaca koji su pristigli iz cijele hrvatske.  ATJ Lučko, Specijalna policija PU Brodsko posavske i izvidnička skupina “Žuti mravi” uz tenkovsku i artiljerijsku potporu u izvršenje operacije krenuli su zorom, 13.listopada 1991. i do podneva su snage HV i specijalne uspješno policije došle pred Marince koje je agresor zbog jakih napada napustio. 

Iznenadna naredba o povlačenju

Tada, po priči sudionika ove operacije, dolazi do kaosa i to zbog naredbe o povlačenju do koje je, navodno, došlo zbog međunarodnog pritiska. Točnije, zbog humanitarne pomoći koju je slao UN, proboj koji je uspješno tekao – naglo je obustavljen.

Toga dana poginulo je 12 heroja Domovinskog rata, među kojima Tomislav Vinković, Mato Živić, Adam Pavičić, Zdravko Špalj, Nikola Bogojević, Antun Haban, Zdenko Bogdan, Nenad Rezić i Zoran Čuljak.