U ime preko 16 tisuća poginulih, 8 tisuća civila, preko 400 mrtve djece, u ime preko 200 tisuća prognanih sa svojih ognjišta, postavljam si pitanje: ZAŠTO SMO SE BORILI? U duhu demokracije, na krilima poleta i elana o stvaranju slobodne, suverene demokratske Države Hrvatske, početkom '90-tih, nismo htjeli biti više u sastavu bivše umjetne tvorevine Yuge, te odlučili da smo samostalna Država. U Svijetu ima mnogo naroda koji vape za slobodom i svojom državom, punom bogatstva, mora, jezera, planina, gora, ravnica i bogate žitnice, rudnog i energetskog bogatstva. Čovjek to može samo sanjati. Sve to imati na jednom mjestu i stvoriti svoju slobodnu Državu, u kojoj je trebalo biti i mira i blagostanja, mjesta za sve ljude dobre volje. Ne, nije to Švicarska, to je moja zemlja Hrvatska. Do '90-tih, bili smo u jednoj državi, ugnjetavani, proganjani, zlostavljani, narod nižeg sloja. Rijetki Hrvati su bili na vodećim funkcijama i ako su bili, bili su skloni i podani bivšoj SKJ-u, jer jedino ta podobnost je dala moć. Prvoborci iz II svjetskog rata, uživali su, ali i dan danas uživaju tu privilegiju, da se zna tko se prvi digao protiv fašizma, te dobrano to naplatili za sva pokoljenja. Sve što je bilo imalo kontra toga, nazvano je ustaštvom, zlim i lošem. Dosta mi je stalnog vraćanja u daleku prošlost, ali kad je nisu ranije očistili proteže se do današnjih dana i to će nas pratiti sve dok se to pitanje ne riješi. No ni onda nije bilo dvojezičnih natpisa, mada se učila ćirilica, slavili su se neki drugi praznici, ali mržnja Srba prema Hrvatima je bila i ostala. U 5 godina Domovinskog rata, Hrvat uz Hrvata, pa i Srbin uz Hrvata, ali ima i ona šaka jada koja nije htjela slobodnu i samostalnu Državu Hrvatsku, jer gube moć, gube mnoge privilegije, pa se odlučili na pobunu, počevši s „balvan revolucijom“, a potom i otvorenim oružanim napadima na novonastalu Hrvatsku državu. U tih pet godina rat, izvojevali smo mnoge bitke, nad znatno moćnijem neprijateljem, jakom vojnom silom zvanom „JNA“, ukratko porazili smo ih na bojnom polju. I što se dogodilo? Jaka i znatno snažnija politička diplomacija, potpomognuta Englezima, Francuzima, te ostalom međunarodnom zajednicom, a i sami Hrvati, daju podršku i osnivaju Haaški tribunal, koji bi trebao suditi agresoru, proglasiti Srbiju i JNA agresorom na Hrvatsku, ali i na Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju. Nisu to samo međunacionalni sukobi par plemena na brdovitim Balkanu. Ovo je rat protiv svih koji nemaju srpske krvi u sebi, etničko čišćenje, pokušaj uništavanja nesrpskog naroda i stvaranja „Velike Srbije“, zar to nije težnja četnika? No ta politička diplomacija okreće ploču, uspijeva sklapati razne međunarodne sporazume, pa čak i sa Hrvatskom, posebno da se primjeni Zakon o općem oprostu, da njihovi istražitelji slobodno šetaju Hrvatskom i ispituju navodne zločine Hrvata nad agresorom, srbima. Zašto Zakon o općem oprostu, a nisu krivi za rat? Tko je tu lud? Nekog pomiluješ za terorizam i oružanu pobunu, to potpisuju dvije zemlje, zar onda nisu time i priznale agresiju nad Hrvatskom. Dobili smo bitku za naše Generale, Antu Gotovinu i Mladena Markača, još ranije za Ivana Čermaka, VRO „Oluja“ nije Udruženi zločinački podhvat, što čovjek može više očekivati. Dokazalo se da je Hrvatska vodila obrambeni rat, istina bilo je zločina i neki za to odgovaraju, ali nije bilo zločinačke organizacije. Ratko Mladić nije kriv za zlodjela u Hrvatskoj, jer ga nitko nije niti tužio, niti podignuo optužnicu, već za Srebrenicu, masakar nad Muslimanima i treba ga najoštrije kazniti, jer to nije čovjek nego zvijer. No, spomenu sam diplomaciju. Demokracija, pristupni ugovori za ulazak Hrvatske u EU, nameće nam takve uvjete da Ustav, Ustavni zakon i ostali zakonski i potzakonski akti, opet idu na korist Srba. Ne štite se nacionalni interesi Hrvatske. Gubi se suverenitet i samostalnost. Ta ista diplomacija dozvolila je ono što su Srbi htjeli učiniti vojnom silom, ali im nije pošlo za rukom, no našom nesposobnošću, sada to dobivaju na pladnju, bez ispaljenog metka. Sama diplomacija-politika krši Ustavne odredbe, te se na uštrp Hrvatske dešavaju stvari, koje u Svijetu baš i ne prolaze. Sami sebe uništavamo, ono što je bio san generacija i generacija Hrvata o svojoj Državi, uništeno je u 15 godina postojanja, a možda i više, već i tijekom Domovinskog rata. Ministar Bauk poručuje, 20 i više Općina ili Gradova, uvodi dvojezično pismo, ćirilicu i latinicu, mada već ima postavljenih ćiriličnih natpisa, bez ikakve Odluke mjerodavnih vlasti, ali koga to briga. I što ćemo mi dobiti? Ne, mi gubimo svoj suverenitet. Svoj identitet. Opet će trećina Hrvatske biti pod „tihom“ okupacijom, prvo kulturna, a onda i politička autonomija. Ovo, autonomija, zvuči mi još tamo od srušenih balvana. Rašković nije imao oružje za podivljali i povampireni srpski puk, ali je znao tko će mu ga dati. Brat Slobo i njegova armija. Zar su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj mogli imati toliko oružja i oruđa, tenkova, aviona i raznih projektila, ne to „made in JNA“. Gvozd nam je bio upozorenje, nismo ga shvatili ozbiljno, mada sam/smo upozoravali na to, da tu neće stati. Odgovor je bio sve je po Ustavu i Zakonu, a ja se pitam je li unazad 20 i više godine sve bilo po Ustavu i Zakonu, od pretvorbe i privatizacije, ratnog profiterstva, da nam četnici sjede u Saboru, progona hrvatskih branitelja, a tu posebno moram zahvaliti Fredu, što je obznanio naša imena, da se ne mora puno tražiti, jer ograničio nam je slodobu kretanja (živi primjer Veljko Marić, nitko ga nije tražio niti bilo optužnice protiv njega, ali dobio 12 godina strogog zatvora i još mu se sudi, samo ne znamo zašto). Je li bilo po Ustavu i Zakonu da se razaraju Vukovar, Dubrovnik, Zagreb, Sunja, Pakrac, Lipik, Gračac, Škabrnja i ostala mjesta, je li bilo po Ustavu i Zakonu, da se za ta razaranja oprosti onima koji su to činili. Očito su pohađali tečajeve za prekvalifikaciju i svi postali vojni kuhari. Popis stanovništva govori jedno, a stvarnost je drugačija. Svi mi jako dobro znamo da su tada Srbi sa hrvatskim državljanstvom dovažani autobusima na svoje kućne adrese, samo da bi popunili obrazac i napuhali statistiku, na osnovu koje se može tražiti ovo što se traži. Kulturna, a potom i politička autonomija. Svi oni, primaju od države Hrvatske razna primanja, socijalne pomoći, djeće doplatke, a najveći apsurd je da nam četnici rade u Policiji (gdje je tu sada sigurnosna prosudba?). Je li ovaj problem moguće riješiti. Normalno da je. Prve ovlasti ima „hrvatska“ policija. Operativne i terenske provjere. Nezamislivo je da je neko selo u potpunosti obnovljeno, a dimi se samo iz jedne kuće, čovjek prima plaću da čuva srpsko selo. I ne čudite se, to čine i Hrvati, novac je novac, glad ne bira sredstvo. Ima i drugih mogućnosti, je li u nekom kućanstvu potrošena električna energija, voda, plin ili neka druga infrastruktura, koja će odmah dati na uvid, jel netko živi u toj kući ili ne. Znači može se, samo ako se hoće. I tko danas vodi politiku ili glavnu riječ u Hrvatskoj? Jako dobro znamo da je to opet srbenda Pupovac sa svojim pristašama, samo iz razloga što je dobar trgovac. Zna da od HDZ-a, može izvući sve što mu srce poželi. I da se makne ploča HOS-a, izbriše staro vjekovni hrvatski pozdrav „ZA DOM SPREMNI!” . Zar je netko u ranim '90-tim mogao vjerovati u suradnju i zajedničko političko djelovanje između agresora i nas branitelja, ali i ne za političare. Keleminec je zapalio „Novosti”, zaradio kaznenu prijavu, a tko to više govori govorom mržnje i poziva na oružje od Milorada Pupovke. Kako je danas biti zastupnik u Hrvatskom uzvišenom Domu Saboru? Pitam one koji su hrvatski branitelji, ali zbog vlasti gurnuli su glave ispod stola, gdje su toliko razvikani HDZovski branitelji. Nekad branitelji, danas sluganska pera i ruka ruku mije. Dragi druže Pupovče, dobro došao u tabor HDZ-a, za vlast sve tebi u slast. I kako naslov govori, a ja se stidim pred svojom djecom, kako da im odgovorim da nakon svega, dobivenog rata, oslobađanja Generala i odbacivanjem ostalih optužnica, Hrvatska više neće biti Hrvatska, kako da im objasnim da sve što sam radio za njihovu slobodu, za njihov mir, otišlo je sve u tri p.m. Zacrtani plan o „Velikoj Srbiji“ na granicama Virovitica – Karlovac – Karlobag, da je ostvaren, što bi moja djeca i ja danas bili. Graničari! Ne dijeli nas ni 40 km do te zacrtane granice, danas bi u dvorištu imali bunker, a ne voćnjak. Ne bi pohađali fakultet, već bi kao i ja nosili oružje i čuvali malu Hrvatsku. Kako da im objasnim, da je politika kurva, a naši političari da su se prostituirali, da su prodali Hrvatski san, SLOBODU! Nabrajati krivce, nema smisla, zna se, svi koji su bili na vlasti i sjedili u Hrvatskom Saboru i Vladi, a posebno mi je drag dikobraz. No što to sada vrijedi. Ima nešto još ljudi koji vjeruju u nacionalnu svijest građana, ali ekonomskom krizom i to su „ubili“, tako da ljudi danas traže i kopaju po kontenjerima, e sada što će na ćirilici pisati Bуковар, manje je bitno. I za kraj, nemam volje više niti pisati, jer od toga malo vajde, manje više svi vi to znate, ali ne mogu niti selgnuti ramenima i reči što me briga, još sutra imam za kruh. A prekosutra ću ići kopati po kontenjerima. I stvarno je dosta vraćanja u prošlost, sadašnjost je takva kakva je, ali kakva će nam biti budućnost, zar ćemo opet pitati Beograd? Ali, ipak neke stvari valja riješiti iz prijašnjeg rata. ДОБИЛИ СМО МНОГЕ БИТКЕ, АЛИ ИЗГУБИЛИ РАТ! „ZA DOM SPREMNI I UMRIJETI“ Dražen Šemovčan Šeki