Zbog čega bi održavanje referenduma o Istanbulskoj konvenciji bilo izrazito važno?

Referendum o Istanbulskoj konvenciji mogao bi značiti mnogo više od „tek“ izjašnjavanja o Konvenciji

Istanbulska konvencija, odnosno njena predložena ratifikacija, danima je već, kako i zaslužuje biti, jedna od najvažnijih tema u medijima i javnosti u Hrvatskoj. Pragmatički gledajući, samo ratificiranje Konvencije i nije ključno ili presudno, budući da se Konvencija može otkazati. Naime, članak 80. Konvencije glasi: Članak 80. – otkazivanje 1. Svaka Stranka može u svako doba otkazati ovu Konvenciju putem obavijesti upućene Glavnom tajniku Vijeća Europe. 2. Takvo otkazivanje proizvodi učinak prvog dana mjeseca nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana primitka obavijesti od strane Glavnog tajnika. Dakle, kad bi na vlast došla stranka koja bi zaista zastupala interese Hrvatske i njenih državljana, Konvencija bi se mogla otkazati, a počinjena šteta bi se svela na otklanjanje njenih posljedica koje bi mogle nastupiti u društvu tijekom članstva u Konvenciji. Naravno, ne bi se mogla nadoknaditi u međuvremenu počinjena izravna materijalna šteta, koja bi se zasigurno brojila u stotinama milijuna kuna. Predsjednik Vlade je naime rekao da bi Konvencija samo u ovoj godini stajala Hrvatsku nešto više od 70 milijuna kuna, koji bi se potrošili na nekakvo „institucionalno jačanje“ zaštite od obiteljskog nasilja. Problem je i u tome što se ne možemo tješiti ni opisanom mogućnosti otkazivanja Konvencije, budući da bi to mogli učiniti jedino političke elite na vlasti.

Osim HDZ-a, jake stranke koja bi bila hrvatska, niti na vidiku

A vlast u Hrvatskoj, to je jasno, još će poprilično vremena biti ili HDZ ili sadašnja oporba, jednostavno stoga što ne postoji niti jedna stranka ili opcija, hrvatski orijentirana, koja bi u dogledno vrijeme mogla preuzeti odgovornost za vođenje Hrvatske. Može se na izborima i dogoditi da u Sabor uđe nekoliko pojedinaca kojima je zaista stalo do Hrvatske i njenih državljana, ali oni na žalost ne bi mogli (kao što ni danas ne mogu) ništa značajno promijeniti. Čitav je sustav u Hrvatskoj, počevši od izbornog zakona, posložen tako da na vlasti bude jedna stranka/partija. drugim riječima, HDZ ili (kako je krenulo možda čak i „i“, a ne „ili“) SDP, naravno uz koalicijske partnere po potrebi i izboru (vidimo kako si ih je izabrao Andrej Plenković, tj. njegov HDZ). I tako je na žalost sve od 2000., i tako će na žalost biti još dugo vremena, budući da u 18 godina u Hrvatskoj nije stvorena niti jedna hrvatski orijentirana stranka/politička opcija koja bi igrala imalo značajnu ulogu u Hrvatskoj. Zašto je tako, zaslužuje posebnu raščlambu koja nadilazi okvire ovog članka. Iz svega napisanog jasno je da će u slučaju da s vlasti siđe HDZ (mnogi će s pravom reći da nam ovakav HDZ na vlasti ne treba), na vlast doći SDP, Most, Živi zid, da ne spominjemo ostatke HSS-a, HNS, itd. Dakle, doći će gori i od ovakvog HDZ-a. Drugim riječima, na izborima, redovnima ili prijevremenima, realan ishod će biti pobjeda HDZ ili nešto gore. No, način na koji Andrej Plenković vodi HDZ, i kako vlada Hrvatskom, destrukcija je samog HDZ-a, stranke ključne, u vrijeme dr. Franje Tuđmana, za stvaranje države Hrvatske. Plenković je otvoreno poručio članovima svoje stranke, posebice onima u Vladi i Saboru, da će on slagati izborne liste za iduće izbore, kad god oni bili, jasno im poručivši da on ne treba slobodno (i hrvatski) misleće ljude već isključivo vojnike stranke. Rezultat takve poruke je bio vidljiv praktički trenutno, mnogi članovi koji su do tada izražavali, neki i javno, protivljenje ratifikaciji Konvencije, trenutno su promijenili svoje „javno“ tj. stranačko mišljenje. Možda se i dogodi da neki visoko pozicionirani član HDZ-a i glasuje protiv ratifikacije Konvencije (odnosno, vjerojatnije, da se „razboli“ ili nekako drugačije izbjegne glasovanje). Predugo su oni u stranci da ne bi znali kako funkcionira HDZ nakon smrti dr. Tuđmana. Koliko god to može izgledati čudno, ali visokopozicioranim članovima HDZ-a, dakle onima koji smatraju da Andrej Plenković pogrješno vodi stranku i Državu, trebao bi neki dokaz da nisu sami, da je dobar dio članstva stranke, prvenstveno onih koji biraju unutar stranke na njihovoj strani.

Plenkovićev HDZ se ne će promijeniti na bolje bez jakog poticaja

A pravi, usuđujem se reći i u ovom trenutku jedini realni, dokaz da se, u što smo uvjereni, većina članova HDZ-a, kao i većina Hrvata ne slažu s Plenkovićevim „mainstream“ liderstvom, bili bi rezultati referenduma o Istanbulskoj konvenciji koji su najavili, među ostalima, i član Hrasta Hrvoje Zekanović i predsjednica udruge Grozd Kristina Pavlović. Nakon tog referenduma, i ishoda kakvog pretpostavljamo, Andrej Plenković se više ne bi mogao, primjerice, sakrivati iza naručenog istraživanja od agencije Ipsos, koja je telefonski anketirala 604 hrvatska državljana, i prema kojoj je 66%, dakle dvije trećine ljudi za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Zato bi, obzirom na političku realnost u Hrvatskoj, kakva je na pozornici već gotovo dvadeset godina, bilo ključno da se čuje većinsko mišljenje Hrvata. Do sada su održana dva referenduma, jednim smo jasno i nedvosmisleno rekli da želimo svoju Državu, a ne Jugoslaviju, a drugim smo definirali brak onakvim kakav je jedino prirodan i kakav je oduvijek bio. Prvim je tadašnji HDZ na čelu s dr. Franjom Tuđmanom tražio i dobio plebiscitarnu podršku Hrvata za stvaranje države, a drugim su Hrvati, protivno volji tadašnje Milanovićeve vlasti, rekli što misle o jednom izuzetno važnom pitanju. Referendum o Istanbulskoj konvenciji bi s jedne strane obvezao vlast na otkazivanje Konvencije, a s druge strane bi bio i referendum o cjelokupnom Plenkovićevom vladanju HDZ-om i Hrvatskom, čime bi pomogao, ponavljam, u doglednoj budućnosti najboljoj (ili najmanje lošoj) političkoj snazi u Hrvatskoj, HDZ-u, u pokušaju povratka na ono što jest bio – demokršćanska, narodna i prije svega hrvatska stranka. D. Lovrić Napomena autora dodana nakon objavljivanja članka: Zahvaljujem komentatoru s pseudonimom Jura Luzer na ukazanoj mojoj pogrješci u članku, radi koje se ispričavam čitateljima. Da, u Hrvatskoj su održana 3 referenduma, a ne kako sam izvorno napisao 2, Nisam spomenuo onaj o ulasku u EU održan 2012. D. Lovrić / HKV