Zbog čega se o Dedakoviću i Borkoviću ne piše kao o braniteljima, već o 'sumnjivim tipovima'?

Svi se kunu u Vukovar. Kažu da je to sveti grad, koji je najviše propatio tijekom Domovinskoga rata. U njemu se i krvavo ratovalo. Oko 1800 branitelja bilo je spremno dati i život,  a mnogi su ga i dali, za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Video i ine slike Vukovara još i danas, a još će i dugo, ostavljati suze u očima. Vukovar je protiv srpskog i inog agresora među ostalim branila i slavna 204. brigada. Mnogi će reći – sve nam je to poznato. Ali, gdje su danas zapovjednici te brigade, što se s njima događa?

Spomenut ćemo samo dva, ona najvažnija- Milu Dedakovića - Jastreba i Branka Borkovića-Mladog Jastreba. I Jedan i drugi su junaci Domovinskoga rata. I jedan i drugi zaslužili su najveće počasti. Ako se trebao netko "kititi" činom generala, onda su to ova dva velikana. Međutim, čin generala ima samo jedan vukovarski branitelja, legendarni Blago Zadro. Dodijelili su mu ga nakon smrti, dakle posthumno. Pitanje je bi li li ga dobio da je ostao živ?  Pokraj Zadrina groba sahranjen je i Marko Babić, također čovjek koji je zaslužio generalski čin. On je još relativno dugo živio nakon rata, snimao dokumentarne filmove o svemu onome što se događalo u ovome gradu u vrijeme i nakon srpske agresije, ali – čin nema.  Nu, u kojem to ratu, osim naravno u onome kojeg smo mi prošli, dva velika i nenadmašna zapovjednika poput Dedakovića i Borkovića nemaju adekvatan tretman? Sjetimo se samo što su doživjeli nakon povratka iz Vukovara. Jedan i drugi bili su zatvoreni, mučeni, kao psi. Ne, nisu ih mučili Srbi, već Hrvati! Posljedice tih mučenja osjećaju i danas. I ne samo oni već i njihove obitelji. Tko ih je mučio, tko ih je dao zatvoriti "nitko ne zna", zar ne gospodine Manoliću?

Dedaković i Borković svako su malo u novinama ili na malim ekranima. Očekivali bi da se o njima piše kao o junacima Vukovara, da govore o ratu, svojim suborcima... Ali, ne.  To izgleda malo koga zanima. O Borkoviću čitamo kako "nema milosti" prema konjima, dok o Dedakoviću kako je već duže vrijeme teško bolestan, kako se za njega mora sakupljati humanitarna pomoć, kako njegova obitelj više ne može održavati voćnjak, kako banke traže svoje...  Kakav rat! O ratu govore drugi, pretežno oni koji nemaju srama, koji su bili daleko od Vukovara, a danas s ponosom nose generalske i ine činove. Borkovića i Dedakovića, naravno, i ne spominju, jer su za razliku od njih "kontraverzni branitelji"!(sic!) Eto, tako se to radi. Tko je primjerice nakon II. svjetskog rata ikada smio pisati nešto negativno o Brozovim junacima, a još manje o preko dvije tisuće njegovih narodnih heroja? Biti narodni heroj u bivšoj Jugoslaviji  bilo je – zanimanje! (To trebaju djeca učiti u školi!). Razni Fumići, koji su u vrijeme II. svjetskog rata navodno još bili dječaci, danas su "veliki antifašisti", a trebalo bi im se i moralo suditi za sva zla koja su učinili hrvatskom narodu. Kad je Joža Horvat, nekakvi partizanski komesar, po tko zna koji put brodom obilazio svjetska mora, (odakle mu novci?), i izgubio sina, opet se moralo govoriti i pisati kao o nešto velikom i posebnom. Sin od generala Štroka također je danas veliki biznismen, i tako dalje i tako redom.

Jedino su "nitko i ništa" zapovjednici obrane Grada Vukovara!

Mnogi ne shvaćaju da se namjerno svaki čas piše o ovim junacima sve samo ne ono najvažnije – da su i pod cijenu života branili istočni dio Slavonije, da su prošli pakao. Takve i slične vijesti  u kojima ih se namjerno ne prikazuje kao junake, neprestano "forsiraju" određene službe, a koriste se u određene svrhe.

Kako se uopće može dogoditi da Dedaković leži bolestan, da ne može dobiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu, a da je glavna vijest – Borković i njegovi psi i konji!

I "veliki antifašisti" su bili bolesni, ali su imali najveću i najbolju zdravstvenu zaštitu. I oni su imali konje i pse, ali nikada nismo čitali da ih netko "nije pazio i mazio", već se o njima sve do dana današnjeg pišu samo priče kao da su bili "vanzemaljci", a ne obični ljudi.

Priča uistinu ide ovako. Makni iz Vukovara Dedakovića i Borkovića, ali naravno još  neke, kao što se to u nas čini godinama, tada na površinu isplivavaju oni koji su sve samo ne "časne i poštene osobe".

Kako mnogi ne prepoznaju da se kroz konje, pse, ovrhe, nemogućnost adekvatnog liječenja, kao kod ova dva junaka, namjerno želi i skreće u drugom pravcu?

Neka ti isti koji danas ovako pišu o Dedakoviću i Borkoviću napokon počnu pisati o njihovim junačkim danima u Vukovaru, te tko su bili ti "fumići" koji su ih strpali u logore, te zbog čega nisu dobili adekvatne činove?

Jedan dobar političar (Bandić) na to bi jednostavno rekao- "taj film ne bute gledali!"

Zašto se naposljetku nitko "ne pretrga" pišući i o tome da nije bilo Dedakovića, Borkovića, 204. brigade, ali i mnogih drugih znanih i ne znanih  branitelja, Hrvatska nikada ne bi bila članica Europske unije(EU), a danas su "svi" zaslužni i oko toga, a naviše oni koji 1991. nisu sanjali ni željeli hrvatsku državu! Zar ne, gospođo Pusić?

Mladen Pavković

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE