ZDENKA BILOBRK: BOG I HRVATI
Nevoljko širila okna,strahom prožete oči, i posmrtne,treptave svijeće,za crne,Bleiburgške noći... Naprasno zatomljen jecaj i posljednje,šaptavo Zbogom, žalobno spuštalo zastor,nad turobnim hrvatskim zbjegom. Za klecavim stopama,jeka,zlokobnim zveckala zvukom, prokazanu,putanju do polja,okruženog,jezivim,zagrobnim mukom...
Pod nestvarnom modrinom,tuđega neba,livade ležale cvjetne i zemlja mirisom teškim,ozebla grijala srca... Mahnitava čežnja nadimala grudi,buneći misli sjetne i prošaptani snovi,meko doticali djevojačka lica... Odsanjani šapat,raskriljeno dočikala,majčica draga, zaogrnuta utjehom,s blagoslovljenog kućnog praga... Položen u brazde,od truda i rime,ozaren od pjeva vrijednih žetelica, uvezan u snope,od zlata i srme,u međaše starih,hrvatskih granica...
Ono malo života,proživljenog u Nezavisnoj Hrvatskoj Državi, u zadnjim je utvrđeno riječima; da se ne zaboravi! Ispod imena Božjeg,ostavljam ime Hrvat,ucrtano u kamenu. Bilo je vrijeme nade,kada sam dan,dovršavao u zahvalnosti, s pogledom punim žara,na razasuto zrnje,umnažano u pobožnosti; podastirući prijegor i čast,navezan na Hrvatsku kraljevsku prošlost.
Uzidan u put,okrunjen partizanskom porugom, po kojoj je zbjeg prokazan,hodeći za dugom. Svojih pradjedova,neoplakane kosti,prepuštene krhkom znamenu... Na kraju kružnoga puta,kraj grotla zagrobne jame, ostavljam Kolajnu častnu,nek ona svjedoči za me!
Zdenka Bilobrk
