Tebi Bezimena

Nemoj me ostavit Dobri, nedaj me silama Zloga... Ne mogu sama u mraku, bez znamena ostati Tvoga. Mene mi nije žao, što smo sam svjedok u tami... Bojim se pogleda djece, što sa mnom, leže u jami.

Zgrbljenog, majušnog tijela, što pokriva još žive kose... Kad ne znam, dal gore na svijetu je dan... Il' ovo je zadnja večer? Sablasne, mrtve bjeline, niz noge, ranjave, bose... I pjevam im nježno i meko, da ne čuju, one što ječe...

O anđelima dobrim, što sa rajskim kočijama će doći I odnijet ih, na Nebesa. Dočim, plašljive zaklope oči. Tamo gde nema partizana, ni bola, pa niti jama! Tamo gdje dom je topli i naša Hrvatska... Ondje, gdje je i mama..

Tonem i sama u tmine, od bunila rana, sjete... Moja majka je tu...?! Uvirem se k njoj, i opet sam dijete! Pružam joj krunicu tvoju, da te obrani, skrije... Poganom, ne dam Dobri, da opet se nad Tobom smije.

Zdenka Bilobrk