Zdravstvo je faktički već bankrotiralo

05.11.2020. 09:33:00

Tek je potpuni raspad hrvatskog zdravstvenog sustava u kojem je ponestajalo lijekova, a čujemo u KB Dubrava i struje, a ukupni dugovi zdravstva su eksplodirali na ogromnih 11 milijardi kuna, osvijestilo pitanje: kako ćemo se sutra i kad korona prođe, liječiti? Ta činjenica, vidljiva svaki dan u ovoj korona histeriji, da nam je zdravstveni sustav faktički bankrotirao i da preživljava zahvaljujući nadljudskim naporima liječnika i medicinskih sestara

o čemu mediji nerijetko nekorektno šute, počinje naciji tek sada biti do kraja razvidna!

Naime, hrvatski zdravstveni sustav trenutno je u minusu nevjerojatnih 11 milijardi kuna od čega se samo veledrogerijama za lijekove duguje više od četiri milijarde kuna. U tom trenutku, veledrogerije su odbile dostavljati lijekove čak i u bolnice, bez obzira na jezivu situaciju u koroni i to je bio jasan znak da je zdravstvo bankrotiralo. Naime, autoritet države se posve istopio i unatoč pritiscima sa samog vrha vlasti, veledrogerije su nam spustile palac dolje. Hitne interventne mjere ministarstva financija začepile su najmanju rupu, pa velika nestašica lijekova još nije nastupila, ali ova vlast niti ima svijest da hitno mora reformirati zdravstvo, niti razumije što znači ovakav dug. Niti ih taj strukturalni dug muči! U četiri godine proteklog mandata, ni ministar financija ni premijer, nisu ultimativno tražili reformu zdravstva. Ne zanima ih ništa gdje se naciji moraju zamjeriti! Ne talasaj, diži kredit i pokrivaj dugove. Šuti, kako su i drugi šutjeli. To nije na korist državi, ali jest onima koji vladaju. Pljesak im je opet zagarantiran! A samo se o tome i radi…

Naime, do kraja godine, rebalansom će se riješiti dvije milijarde kuna za nabavku lijekova, milijarda će se kako vidimo prikupiti izvan toga, no, kako ne postoji nikakva reforma zdravstva, mi ćemo možda već do kraja ove godine dosegnuti sličan minus! Najkasnije na proljeće, opet ćemo doći do jedanaest milijardi kuna duga! I unatoč ovoj statistici, niti premijer niti ministar financija ne traže od ministra zdravstva i pratećih institucija, da pripreme reformu zdravstva, makar ćemo u iduću godinu ući sa gotovo sigurnih deset milijardi starog minusa! A onda nas čekaju rashodi tijekom iduće godine koji zacijelo neće biti manji od novih deset milijardi kuna! Ima li pilota u tom avionu? Zašto unatoč ovim ciframa nema reforme zdravstva?

Stvar je jednostavna. Ljudima treba reći da se više ovako ne može, da se barem dio zdravstvenih usluga mora plaćati, jer smo došli do kraja jedne lažne idile. Nema države u svijetu koja do ove mjere omogućava besplatno zdravstvo. Nema je, ne zato jer su drugi beščutni, nego stoga što za tako nešto nitko nema novaca. No, zašto se zapravo financijski raspada hrvatsko zdravstvo?

Razlog je elementaran. Hrvat u prosjeku godišnje uplaćuje 750 eura za zdravstvo. Prosječni  Slovenac odvaja 1700 eura po glavi, a prosječni Nijemac uplaćuje 3500 eura po stanovniku. Sa 750 eura godišnje po glavi stanovnika, hrvatsko zdravstvo ne može biti negoli u enormnom minusu. Naime, svake godine lijekovi i zdravstvena oprema, rastu u prosjeku po stopi od deset posto, a naša izdvajanja za zdravstvo ostaju ista, kao i plaće. Dakle, mi smo svake godine barem deset posto u minusu i to unaprijed! Da bi se stalo na kraj tom jezivom minusu koji se plaća podizanjem kredita i plaćanjem kamata na te kredite, nužno je bilo krenuti sa reformom zdravstva.

Da je zdravstvo bez reforme gola rupa bez dna, jasno je i lijevima i desnima, svi to znaju i  svi to razumiju, ali zbog komunističkog fetiša kako smo nekada imali besplatno, a sjajno zdravstvo, (što ne odgovara punoj istini), nitko se ne usuđuje rušiti taj fetiš. A jugoslavensko zdravstvo se raspalo zbog nedostatka novca, baš kao i sad hrvatsko zdravstvo, jer počivaju na istim premisama. Državnim dotacijama i statističkim lažima. Nigdje se ne vidi do koje razine smo uronjeni u komunističku prošlost koliko u zdravstvu. U  komunizmu nije postojao čak niti jedan jedini zajednički račun, putem kojeg biste mogli izračunati koliki je dug zdravstvu. Nego ste imali više od stotinu SIZ-ova, od kojih je svaki imao svoj račun i svoje računovodstvo. Komunistima je bilo nevažno koliki je ukupni dug! Tiskajte novce, plaćajte i ništa ne pitajte.

Tako je glasila partijska naredba. Naravno da je sve prije ili kasnije moralo završiti u bankrotu. U Hrvatskoj državi priča je slična, samo je demagogija nešto drugačija. Pogledajte, naime, kako izgleda hrvatska statistička laž u zdravstvu. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, centralna financijska institucija hrvatskog zdravstva, kao i njegov službeni račun, su posve izdvojeni izvan državnog proračuna. U naravi to znači da njihov minus nominalno nije minus proračuna. Zamislite! Zakon o proračunu ga naime ne evidentira! Pa ispada da on nekako i nije dug. No, kako je dug evidentan, on je de facto dug, odnosno minus države. Obzirom na statističke manipulacije, HZZO faktički vrlo često ne zaračunava pune cijene usluga, koje mu bolnice ispostavljaju po obavljenim uslugama, pa HZZO nominalno zna biti čak i u plusu, a dug od jedanaest milijardi kuna koji je realan, ispostavlja se tobože kao dug bolnica. Što u najmanju ruku nije fer! Jer su bolnice taj posao odradile i HZZO im je dužan platiti po ispostavljenim fakturama!

No, HZZO vrlo često ne plaća puni iznos tih faktura, pa bolnice to de facto knjiže kao svoj minus i u toj spirali nelogičnosti i petljanja smo došli do 11 milijardi kuna razlike. Dakle, nema nikakve dvojbe da je dug zdravstva, de facto dug države i lokalne vlasti, jer oni su vlasnici bolnica,no država se zahvaljujući ovim trikovima pravi blesava. Zato Plenković velevažno kaže kad smo bili u plusu BDP-a, recimo 3,5 posto, što bi odgovaralo cca pet milijardi kuna plusa, ali nam ne kaže da smo obzirom na tadašnji minus zdravstva od 8-9 milijardi kuna, u naravi, dakle kao država, u minusu bili tri-četiri milijarde kuna.

Država kojom on upravlja nije bila u plusu 3,5 posto kako se on hvalio svojedobno pod svijetlima reflektora, nego je gledano sa ondašnjim dugom zdravstva zapravo bila u minusu nekoliko milijardi kuna. No, kako po zakonu o proračunu taj dug nije dug proračuna, pa se u proračunu ne evidentira, što je tipična neokomunistička blasfemija, taj detalj nominalno dopušta da i premijer i ministri i novinari plješću nećemo što za pljesak nije! No, da je HZZO dio proračuna, ovo bi odmah bilo jasno. Ali, njihov račun je izdvojen i to omogućava svakom premijeru da se hvali kad je plusu, jer nitko puni minus niti ne vidi. Postoji mala laž, velika laž i statistička laž. Ovo je eksplicitan primjer skandalozne statističke laži. Dugovi se dakle knjiže kao dugovi bolnica, jer im HZZO ne plaća pune iznose faktura i to opterećenje bolnica dovodi do toga da one sada nisu mogle dobiti čak niti lijekove. Premda je to nekorektno. Nisu bolnice te koje plaćaju, pa onda valjda ne mogu biti niti dužne! Još manje mogu biti krive kad ostanu bez lijekova! Ali u ovoj našoj maloj tvornici hrvatskih statističkih laži bolnice ispadaju dužnici, a ne država!

Vlast pak koja uistinu želi reformirati državu, ispraviti njene kapitalne grješke, najprije bi se prihvatila reforme zdravstva. Jer je notorno da se tu dug enormno gomila. U Kujundžićevo vrijeme, mislim oko 9,4 milijarde kuna. Tu cifru je javnosti kad je postao ministar, izrekao Vili Beroš. Ali ni tada Plenković nije tražio reformu. Jer je on savršeni tehnokrat vlasti, ali ne reformator. Jer reforme bole, zbog njih se morate zamjeriti mnogima, pa i biračima, ali dugoročno spašavate državu. Nije Plenković jedini, da se razumijemo. U trideset godina hrvatske države samo jednom je pokušana reforma zdravstva i to u mandatu Ive Sanadera, a reformu je pripremio Andrija Hebrang. Po toj reformi koja je i danas primjenjiva, polica osnovnog osiguranja HZZO-a bi pokrivala 80 posto svih zdravstvenih usluga, dok bi 20 posto zdravstvenih usluga moralo biti pokriveno putem dodatnog osiguranja kod privatnih osiguravatelja.

Dakle, privatno osiguranje bi plaćalo 20 posto zdravstvenih usluga, odnosno građani bi plaćali 20 posto svih zdravstvenih usluga, ne dakako u cashu, nego dodatnim zdravstvenim osiguranjem. Svima onima koji to ne bi mogli plaćati, država bi plaćala tih 20 posto. HDZ je prihvatio tu reformu, Sanaderov tada ključni koalicijski partner, odnosno šef HSS-a, gospodin Friščić složio se s tom reformom, jer je Hebrang više negoli plastično objasnio kakva je situacija, što se i kako mijenja. No, onda se u raspravu na Vladi umiješala Ana Stavljanić Rukavina, te je počela govoriti „o solidarnosti na kojoj počiva zdravstvo i našim biračima“, čime je dala do znanja da odbija prijedlog, a onda je i Friščić podignuo ručnu! I propalo je! Propala je prva i jedina reforma zdravstva u trideset godina samostalne hrvatske države! Nikad nitko do dana današnjega od čovjeka koji je deset ratnih godina sjajno vodio hrvatsko zdravstvo, nije tražio savjeta glede reforme zdravstva, koja nam je više negoli nužna, uostalom Andrija Hebrang nije čak niti član današnjeg kriznog stožera! Uz svo iskustvo koje ima! Čovjek koji je bio alfa i omega hrvatskog zdravstva u najtežim ratnim uvjetima, danas je ignoriran, samo i jedino stoga jer njegovi politički stavovi ne kolidiraju s današnjom aktualnom politikom što je zapravo mimo svake pameti i govori do koje razine ideologija i to nota bene kakva ideologija, vlada današnjom Hrvatskom! Takva da je jedan Andrija Hebrang postao persona non grata! A Vojislav Stanimirović uvaženi koalicijski partner!

Izvor: Dragovoljac.com

Izvorni autor: Tihomir Dujmović/Foto: dragovoljac.com

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.