‘ZEMLJA SMO BEZ SUVERENITETA! Moramo se pitati zašto postojimo’: Stanje u državi potpuno je drugačije od onoga što vladajući prikazuju’

Vjerujem da dijelim znatiželju velikog broja hrvatskih građana. Želio bih bar na trenutak “virnuti” što o nama u, redovnim i izvanrednim, izvještajima pišu veleposlanici svojim vladama. Koliko nas hvale, a koliko nas kude, što bi bila, sa svoje strane, prava ocjena hrvatskog ugleda u svijetu. Takav izvještaj pokazao bi, osim toga, što se stvarno događa u Hrvatskoj te koja i kakva nam se budućnost već danas “sprema”. Javni mediji već dulje vrijeme nisu javni. Umjesto da objektivno obavještavaju javnost, oni operacionaliziraju više politika, od kojih većina nije u interesu hrvatskih građana. Tako važna pitanja postaju nevažna, a nevažna se proglašavaju sudbonosnima za budućnost Hrvatske. Bitno je danas i sada utjecati na odluke, a sutra ionako nitko neće pitati koji su čimbenici rezultirali pogubnim politikama. Stanje u Hrvatskoj, ako se pitaju javni mediji, ne razlikuje se previše od slike koja je prisutna u drugim, mnogo razvijenijim zemljama članicama EU-a. Njih muči korona. Nas muči korona. Istinabog, prema riječima našeg premijera, mi smo našu koronu, zahvaljujući optimalnoj politici, već pobijedili. Druge zemlje članice još se nisu oglasile o svojoj pobjedi. Vjerujemo da su kolege našeg premijera dovoljno smjele i da će također ubrzo proglasiti pobjedu nad koronom. Šteta što ih naš premijer nije informirao o činjenicama koje potvrđuju konačnu pobjedu nad koronom. Da su se informirali kod našeg premijera, ne bi donosili zakone o obveznom cijepljenju. Tu smo u prednosti ili je to samo još jedna priča? Njih muči inflacija, nas muči inflacija.

Sramotno ponašanje

Razvijene zemlje djeluju, a mi u svojoj mudrosti još promatramo kako bismo donijeli odlučne i optimalne mjere na kojima će nam političari ostalih zemalja čestitati.
Ali postoje i razlike. Njih muči manjak radne snage. Nas ne muči manjak radne snage, mi još imamo nezaposlenih – na “ugaru”. Ali su po svemu sudeći naši nezaposleni za svoju nezaposlenost sami krivi. O tome svjedoči uvoz radne snage iz inozemstva.
U Lijepoj Našoj strukturna nezaposlenost nije predmet posebnog interesa stranke na vlasti, kao u drugim razvijenim zemljama, nego je to osobni problem svakog nezaposlenog (sic!). Nas ne muči ni mnogo ozbiljniji problem kao što je demografski slom koji dovodi u pitanje sam opstanak i smisao naše države. Samo nekoliko dana, više iz pristojnosti, javna sredstva priopćavanja komentirala su kako je Lijepa Naša izgubila gotovo 400 tisuća stanovnika u samo deset godina. Da bi se dobilo na ozbiljnosti bilo informacije, bilo komentara, tomu se dodalo kako je manjak rezultat prirodnih kretanja (160 tisuća) i emigracijskog salda (240 tisuća). Tako smo dobili podatak koji je pojačan zastrašujućim slikama praznih sela, posebno u Slavoniji. I to je (pitanje je prema čijem mišljenju) tako trebalo biti zadovoljavajuće objašnjeno s jasnom porukom hrvatskim građanima kako se vlast brine o svim, pa i o tako teškim problemima kao što je demografska devastacija Hrvatske. Ono što nikako nije dobro izgubiti iz vida ustrajno je vjerovanje u snagu vlade premijera Andreja Plenkovića koja će riješiti probleme. Zasad ne znamo kako i kada će se problemi riješiti. Iz izostajanja rasprave o razlozima demografskog sloma, a imajući u vidu brigu našeg premijera, jedino se može zaključiti kako je rješenje zapravo već nađeno i pitanje je tek trenutka kada će nam biti objavljeno. Zato je dobro da budemo strpljivi. Malo je reći strpljivi. Trebamo biti i strpljivi i ponizni dok čekamo čarobnu formulu koja će riješiti sam problem golog opstanka Lijepe Naše. Ipak, opreza nikad dosta jer nam je priopćeno kako vlada premijera Andreja Plenkovića nije kriva za postojeći demografski slom. Tom se stavu pridružuje predsjednik Zoran Milanović.

Jasan stav

Postavlja se pitanje tko je onda kriv? Zasad nije pronađen “Pedro” koji će “obješen” preuzeti grijehe demografskog sloma. Nije mudrost reći kako vlade koje su obnašale izvršnu vlast u zadnjih deset godina snose i moraju snositi odgovornost. To je lijepo rekla predšasnica predsjednika Zorana Milanovića, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, kada je ustvrdila kako smo svi krivi za porazno i pogubno demografsko stanje.
Usput rečeno, poznato je da je gospođa Kolinda Grabar-Kitarović nekoliko puta pokretala demografska pitanja, ali je ostala – usamljena. Usprkos tome, pošteno je rekla kako snosi dio krivnje za postojeće demografsko stanje. Nitko nije očekivao, niti bi to bilo primjereno, da se u samo deset godina preokrene demografski trend. Problem je što se dinamizirao prirodni pad broja stanovnika, s jedne strane, i, s druge strane, ubrzala emigracija cijelih obitelji u inozemstvo. Nije riječ o padu od tek nekoliko postotnih poena, iako bi i takav pad zaslužio posebnu raspravu. Pad iznosi cijelih 9,4 posto. Usput rečeno, u velikim ratnim razaranjima kojima smo svjedočili u prošlom stoljeću spomenuti pad broja stanovnika bio bi i jest ocijenjen kao dramatičan. Jasno, emigracija ubrzava smanjenje stope prirodnog demografskog prirasta. To je bilo poznato i na to su, nažalost samo neka, sredstva javnog priopćavanja upozoravala. Upozoravanje na ubrzanje dinamike odlaska mladih obitelji nije niti može biti izraz nepovjerenja i uskrate simpatije prema bilo kojoj vlasti. Upozorenje da nam prijeti demografski slom izraz je vapaja odgovornih čimbenika kako bi se procesi najprije zaustavili, a potom preokrenuli. U protivnom, dovodi se u pitanje sam smisao postojanja Hrvatske. Istini za volju, valja reći kako je na pogubna demokratska kretanja utjecala kriza iz 2008. godine, kada se Bruxelles nije snašao, što je platila Grčka. Ova je kriza također pridonijela lošim demografskim rezultatima, ali ovaj put za to nije moguće kriviti Bruxelles nego nas same koji smo propustili provesti potrebne reforme u dobrim vremenima – sedam debelih krava, čiju ćemo cijenu godinama plaćati, a pri čemu su šanse da se postojeće stanje poboljša svakim danom sve manje. Kako sada stvari stoje, vlada Andreja Plenkovića neće pokrenuti potrebne reforme. 

Nema brige

Međutim, premijer je obvezan prema hrvatskim građanima reći je li razlog nečinjenja još jedan grijeh propusta ili Hrvatska objektivno ne može učiniti ništa kako bi zaustavila dramatične demografske trendove. Bojim se da je u pitanju drugi razlog – Hrvatska u ovom trenutku, a ne znamo dokad će naš balkanski trenutak trajati, ne može učiniti baš ništa da uspori emigracijske procese. Zemlje koje napuštaju njezini građani moraju se zamisliti. Zemlje koje vode brigu o razvoju svoga gospodarstva brinu se kako da “uvezu” dovoljno radne snage uz odgovarajuću cijenu kako bi sačuvale ili čak unaprijedile svoj moderni suverenitet (koji svakim danom postaje sve prisutniji izraz kako gubimo korak s ostalim članicama EU-a). Zemlju koja gubi stanovništvo nije moguće nazvati suverenom zemljom. Gubitak stanovništva dovodi u pitanje sam smisao države pa, prema tome, treba jasno objasniti razloge postojećeg stanja. Kratko – Hrvatska nije suverena zemlja. Zašto nije suverena nije pitanje koje valja uputiti postojećoj vladi ili bilo kojoj drugoj vladi dosad. Pitanje zašto nije suverena građani moraju uputiti, u prvom redu, sami sebi. Mi se moramo pogledati u ogledalo i pitati se što to i zašto sve to prihvaćamo tako kako prihvaćamo? Postojeća demografska politika promijenit će se samo kad građani postanu subjekt političkog procesa. Zato se zalažem da se vrati središnje mjesto institutu referenduma. Hrvatski građani moraju učiti i naučiti kako demokratski procesi imaju svoje probleme, ali i velike koristi ako se razvijaju kako to svjedočimo u demokratskim i razvijenim zemljama.
To je najmanje i sasvim dovoljno da se redefinira uloga i značaj hrvatske države u budućnosti. Da smo, koji slučajem, učili od susjedne nam Slovenije, mogli smo postići mnogo bolje rezultate. Usput rečeno, Slovenija ne gubi stanovništvo. Štoviše, broj stanovnika se malo, ali ipak povećava.

Slovenski primjer

Razlog dramatično različite ocjene demografskog stanja u Hrvatskoj i Sloveniji moramo tražiti u različitim politikama, posebno ekonomskim, dviju zemalja. Slovenija je napustila balkansku krčmu koja nam toliko godi. Ona je otišla s brdovitog Balkana u srednjoeuropsko područje, gdje vladaju neki drugi zakoni i gdje su građani subjekt sveukupne društvene politike. Pazi se na one koji ne mogu samostalno osigurati potrebna sredstva da bi preživjeli. Pazi se na one koji nisu atraktivni na tržištu rada kako bi im plaća osigurala jednostavnu reprodukciju radne snage. Sve ono što smo mi trebali raditi Slovenci stalno rade. Jasno, ima problema, ali, što je važnije, ima velikih postignuća. Kratko rečeno, Slovenija bilježi kronični suficit robne razmjene s inozemstvom. Za ekonomiste to je više nego dostatan podatak.
Problemi se rješavaju u vrijeme sedam debelih krava. Hrvatska već godinama živi od pomoći. Debele su krave davno otišle. Mršave krave ne daju dovoljno mlijeka (porezni prihodi) kako bi se pokrpale stare i nove rupe koje se dnevno množe i povećavaju. Gubitak stanovništva pokušat će se nadomjestiti uvozom, najprije iz okružja, radne snage, a potom iz udaljenijih zemalja u kojima dominira druga i drugačija kultura pa će trebati dodatne mudrosti, i sredstava, kako bi se premostili novi problemi. Prema tome, mladi odlaze i zamjenjuje ih radna snaga iz još ugroženijih i manje razvijenih zemalja. Pritom, da ne bude zabune, radna snaga koja nam dolazi neće ostati dugo. Ostat će upravo onoliko vremena koliko je potrebno da se prilagodi europskim kulturnim standardima.
Tako će Lijepa Naša postati tranzitna postaja koja živi u sadašnjosti, koja nije imala blistave prošlosti, a budućnost je potpuno neizvjesna. Razlog vidim u činjenici da cijenu radne snage diktiraju razvijene zemlje, recimo Njemačka, što manje razvijene zemlje dovodi u grdne, zapravo, nerješive probleme, kako sam to objasnio u prošlom broju ovog tjednika.