U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata,  na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih  iz Domovinskog rata, pripremio Vam je  istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost  i  ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”. Nastavljamo sa  objavljivama  njihovih istiniitih  prića, kako bi  oteli  zaboravu nemjerljiv doprinos žena u Domovinskom ratu. Danas Vam donosimo  priću Alemka Džaferagić iz Zadra, članice sanitetskog tima u Domovinskom ratu.   BOG JE MOJ ĆAĆA   "Pametni ljudi kažu "ŠTO NIJE ZAPISANO, NIJE SE NI DOGODILO" Pokušat ću zato nakon 20 godina iznijeti svoja sjećanja, viđenja, osjećaje i događanja 1991. g., kada se na moju voljenu zemlju nadvio taman oblak i prijetnja rata. Medicinska sam sestra, radim u bolnici, Interna služba. Mjesec je svibanj, jutro, 7 sati, vrijeme za Stručni kolegij, činilo mi se kao svakodnevni sastanak. Počinje primopredajom, kao i obično, ali ne, ipak se po nečemu razlikuje. Na stolu stoje ispisani papirići. Svaki od naših 22 liječnika i ja, jer sam glavna sestra Službe, znatiželjno uzimamo listić. Iz sadržaja saznajemo da bi nam ono najmilije moglo biti ugroženo. Dr. Jović, šef službe, daje kratku informaciju o ozbiljnosti situacije u domovini. Potpisujemo ponosno te listiće, koji su zapravo pristupnica za rat, ako do njega dođe, jer činjenica je da su barikade još na snazi, ali postoje pregovori i nada da će se mirnim putem postići dogovori s nekim tko ima drugačija viđenja i prevelike apetite i želi posjedovati ono što nije njegovo. Zbrka u glavi, razmišljanjima, osjećajima: prostor, zemlja, dom, snovi, ljubavi, prijateljstva, odnosi, slike, sve se ispreplelo. Što su sad prioriteti? Vodeći do tada jedan normalan obiteljski život, brinući se majčinski za svoje dvoje djece i njihov dobar odgoj i radeći nesebično na poslu, u pozivu koji sam s ljubavlju izabrala, propustila sam ozbiljnost događaja oko sebe. Rat, ta riječ me je ošinula kao grom iz vedra neba. Smatrala sam da to u stvarnosti ne postoji, da nam to neki Amerikanci serviraju samo u filmovima. Sve je krenulo neslućenom brzinom. Razmjena zarobljenika, ljeto 1991. Ne znam kako sam se tamo našla, samo i danas gledam lica naših zarobljenika iz Kninskog zatvora i još mi uvijek odzvanjaju riječi prekrasnih mladih ljudi, koji zapravo tako više nisu izgledali, jer su mučeni neljudskim metodama: uvlačili im strujne žice u rektum, slomljenih su vilica, kostiju lica nema, mišićno tkivo na rukama i drugim ekstremitetima nedostaje. Izgladnjeli, izmučeni, zapušteni, neobrijani, dezorijentirani, puni nevjerice da su na sigurnome. Traume su na njima ostavile neizbrisive tragove, a u našim dušama duboku bol, jer ne možemo shvatiti da je čovjek čovjeku sposoban ovako što učiniti. Bože, pomozi im! Cijelo ljeto i jesen radim s prognanima, palo je Kruševo, Novigrad, Paljuv, Pridraga, Škabrnja. Zbrinjavanje obitelji, djece, žena, starih i svih onih koji su nam s po jednim zavežljajem u ruci stigli puni boli, očaja i nevjerice, jer im je u jednu ruku stao sav njihov život. Nema sitnih malih detalja koji čine radost. U zavežljaju su samo dokumenti, liječnički nalazi ili dijete u rukama majke i poneka slika kao uspomena na nešto što su posjedovali i voljeli. Puno je ljubavi i topline tim ljudima trebalo dati, trudili smo se svi maksimalno, jer smo kroz ispovijesti proživljavali sudbine koje su do jučer bile sretne, bezbrižne i opuštene, a danas rat, stradanja, bol... Avioni, granate, bombe ruše gradove i sela, pustoše i uništavaju sve što je hrvatsko. U nama ipak ljubav, zajedništvo, zanos, ponos, branimo i obranit ćemo svoje! Stiglo je vrijeme odlaska na teren. Oblačim uniformu i teške čizme. Ponosna, gorda, sretna, zar sam i ja sad dio te borbe, te uloge da sudjelujem u nečem velikom. Dr.Kasun i ja raspoređeni smo u Maslenički bataljun, tamo srećem branitelje i moju kolegicu Jelu. Zapovjednik je Josip Magaš – Barba, čovjek, domoljub, borac. Granate padaju, on oružje i strjeljivo svojim sredstvima kupuje, pa kad izviđač javi da je cilj promašen, tuga i žalost u svima. U Barbinom bataljunu ima puno vojnika iz svih krajeva Lijepe Naše, a najviše je Riječana. On voli svakog vojnika i zna ga po imenu. Izviđač javlja da su naša dva branitelja ranjena. Sanitet leti preko livada s nosilima, nalazimo ranjenog Olića i Busiju, hitno ih stavljamo u sanitetsko vozilo. Kasun, Jela i ja saniramo rane, nalazim intravezni put Busiji, pred sam kolaps krvnih žila, jer mu to spašava život na putu do bolnice. Zvuk sirene, rotacijska svjetla ne pomažu da nam se zbunjeni i svojim problemima opterećeni vozači sklone s ceste. Krvarenje sve jače, još jedan pogled na ranjenog i otkrivam da mu se u želudac urezala pasica od kajiša, golom je rukom izvlačim, siječem škarama odjeću, borimo se za živote dvoje mladih ljudi koji su, hvala dragom Bogu, još i danas živi. Predajemo ih u bolnicu i vraćamo se natrag, Barba nas u znak zahvalnosti poziva na večeru u štab, gdje je uz gitaru pala i pjesma. Radosni smo svi za spašena dva mlada života. Sutradan smo doznali da je jedan od ove dvojice maloljetan. Ti nas dečki vjerno prate kada mi Žene iz Domovinskog rata imamo bilo koju akciju. Kako je to divan osjećaj. Dolazim kući na slobodne dane, u kući imam podrum tj. atomsko sklonište koje za sreću ima i sanitarni čvor, jer se samo tako smjelo graditi 1981. godine, to su bile proporcije gradnje. Onda je to meni bilo smiješno, a sad nam je i te kako dobro došlo i bilo sigurnost cijelom mom susjedstvu. Zadar u to vrijeme nema ni vode ni struje. Gore lampe uljarice i petrolejke, voda u prizemlje dolazi samo noću, traje borba za svaku kap da bi se moglo oprati na "fete" i ponešto skuhati. Granate, bombe, rakete različitih oblika padaju na Zadar. Civili, djeca, zaposleni stradavaju, branitelji ginu. Moja djeca adolescenti Beti i Ervin, nestašni, znatiželjni i nedovoljno svjesni opasnosti. Strah me je za njih. Prijateljica Pina mi savjetuje: "Pošalji ih u Italiju". Spremim ja u dva ruksaka ono najpotrebnije, oni žele da s njima krene i Ivana, prijateljica iz susjedstva. Zovem Ivanine roditelje, oni sretni puštaju da i ona ide s mojima, ali nemaju novac da joj daju za put. "Riješeno", kažem ja i spremim novac i za Ivanu. Svakom po 100 DM, točno toliko sam i imala, vozim ih u ponoć, bez svjetla, po crnom mraku prema pristaništu, na snazi je policijski sat. Pred brodom mnoštvo svijeta, mnogi poznati, među njima čak i tadašnji političari. Ukrcala sam djecu i plačući vozila natrag kući, a ne znam ni kamo sam ih poslala. Otac im je na bojištu, ne zna za moju odluku. Brinem se što će mi na kraju reći? Nakon tjedan dana stiže mi pismo od djece i javljaju da su u Červinjanu kraj Trsta, u kasarni u kojoj je bilo organizirano prihvatilište za izbjeglice iz Dalmacije, tamo su sreli i Pininu djecu. Odahnula sam, neka su samo oni na sigurnom. Suprug i ja imamo drugu zadaću. Biti tu za svoje ideale, vjeru i ljubav prema zemlji i Bogu koji nas je baš tu stvorio i postavio. DRAGI BOG ulazi u moj život na jedan drugačiji način. Jednostavno ga počinjem uvažavati, zvati, priznavati i zahvaljivati mu. Otvara mi neke druge spoznaje, postaje dio mene, mojih razmišljanja i otklanja sve nepravde iz mog života, za koje sam njega okrivljavala, a istovremeno duboko u duši ga iskreno voljela. Kako nikad nisam upoznala biološkog oca, u teškim trenutcima od najranije mladosti znala sam reći "Bog je moj Ćaća"! Mnogi su se znali začuditi i nasmijati, ali ja danas znam da je to prava istina. Sretna sam zbog toga. 3. 1. 1992. godine, teren Zemunik, Galovac, Prkos, sanitetska ekipa prekrasna: dr.Grgurević, dr.Perinčić, dr. Škarica, dr. Birkić, dr. Lisica, dr. Savić, dr. Marđetko, dr. Hoti... i drugi i stalni medicinski tehničar u mojoj ekipi Drago Kardum, a povremeno dolaze Divna, Ivana...i mnoge druge, ali to je samo smjena s kojom se mi mijenjamo da malo predahnemo. U Galovcu je sanitet smješten u kući "Kod Čole", Mladen Ćoso nam je domaćin i sam branitelj, prekrasan, nesebičan, dao nam je novu kuću na raspolaganje. Obitelj mu je u Njemačkoj. Tu smo bili najduže smješteni, imamo ambulantu za potrebe naših branitelja kad nema hitnosti, to je na ovom terenu bila rijetkost. U ratu svi enormno puše, i pušači i nepušači, svi smo u svako vrijeme spremni za akciju i poziv telefonom s lozinkom "Putnik s koferom i putnik bez kofera", što je značilo lakše i teže ranjeni i njihov broj. Taman tako opušteni u razglabanju čiji je red za pranje suđa, iako smo imali ispisani raspored, kad ono poziv. Eksplodiralo strjeljivo, teško ranjen branitelj Čakarun. Sanitet s torbama i nosilima leti svom brzinom. Ranjenika unosimo u vozilo, sav je crn, karboniziran, ne vidi nas od povreda, a ima snage pitati "Jesu li u autu Drago, Alemka i Grga"? (to je bilo omiljeno vojno ime dr.Grgureviću). Sterilno smo ga previli koliko je u tim ratnim prilikama to bilo moguće i, što je najvažnije, uspostavili smo intravenozni put, a ostalo je samo da se molimo BOŽE, UČINI ČUDO, TI TO MOŽEŠ! I učinio je. GRADINA-HOSOVCI Svakodnevni obilasci postrojbi, dijelili smo lijekove, sanitetski materijal, ali i podučavali o higijenskom minimumu, jer dečki nekad danima ne skidaju uniformu niti izuvaju čizme. Na ovom položaju svakodnevno gruva, jer su tu jako blizu četnici u Gornjem Zemuniku, a drže još i Škabrnju. Puške, granate, maljutke prašte svakodnevno. Rovovi uvijek puni i novi se kopaju, naši dečki su puni elana i izdržljivosti s vjerom u pobjedu. Svi smo tim zanosom obuzeti. Moral je na visokoj razini, odgovornost i osjećaj da radimo nešto najljepše što se može raditi, doprinosilo je lijepoj i zdravoj klimi među braniteljima i u sanitetu jer smo bili sjedinjeni. Svi smo voljeli jedni druge i vjerovali jedni u druge. To je više od obitelji. Ovdje na ovim prostorima su ostali samo muškarci braniti svoj dom s osmijehom na usnama. Rijetkost je bila sresti ženu, iako su u danima kad je bilo primirje i one znale doći i obići svoje supruge i kuću, pa i djeca su se u rijetkim situacijama znala na cesti sresti. Volim tu 1991.godinu i početak 1992.jer bilježi zanos, zajedništvo, iskrenost, ljubav, povjerenje, svi smo jedno i svi želimo isto – slobodu svoje zemlje. Vozači saniteta su mahom Škabrnjanci: Pavičić Šime, Rako, Bude i neustrašivi mladi Zadranin Kizo. Od vozača smo puno saznali o Škabrnji i patnji tog naroda koji je morao iseliti kao i mnogi drugi sa svojih ognjišta. Mnoge su ubili, a nekolicina je i ostala, jer nisu jednostavno mogli napustiti rodni dom. Škabrnjanci branitelji i vozači su ove hrabre ljude noću posjećivali, mi smo ih često pratili. Otkopavale su se zakopane tegle novca. Škabrnjanci su vrijedni i bogati ljudi pa su se dosjetili i svoj novac zamotali u novine, pa u najlon, pa opet u novine i onda u teglu, a teglu duboko u zemlju. Ideja je bila za pet!Svaka čast! Jedne takve noći izvukli smo u karioli starca po imenu Jole, preživio je pekući na žaru kruh bez kvasca, malo brašna, vode i soli i evo kruha. Posjedovao je i vlastito vino. Pričao nam je kako su mu četnici često svraćali, a on bi kad bi ih čuo na glavu stavljao kapu partizanku. Noću su dolazili naši, a on bi onda stavio kapu sa šahovnicom, koju su mu naši dečki poklonili. Nije se nikad ženio, a i što će mu žena kad je ovako mudar, domišljat i hrabar, žena bi ga samo smela. Jole svaka čast!

Zatišje 2-3 dana, a onda jedne večeri oko 22 sata sasulo sa svih strana. Stiže informacija "Ranjenik s koferima". Torbe u ruke, trk u sanitetsko vozilo, jurimo prema odredištu, a to je centar Zemunika. Dr. Grgurević i ja se odvajamo, trijažiramo, uzimamo ranjenika i krećemo prema Zadru, vozač nam je Pavičić. Dr. Grga ostaje, on će doći s drugim vozilom. Ranjenik je Valentin, Riječanin, znam ga s obilaska terena. Ozljeda puno krvari na sve strane, ne znam koju ću ranu prije pogledati, ipak prima infuziju pa ćemo onda lakše. Valentin prošapće "Alemka, znam da sam jako ranjen, ali molim te pogledaj, je li mi dolje sve u redu". Strižem škarama uniformu i polako pregledavam dio po dio, došla sam do gaćica, krv, nastavila sam dalje sjeći odjeću, jako krvari. Prvi put vidim u ranjenika tako bijelo i uredno donje rublje. Nije skidao pogleda s moga lica od straha da mu prešutim istinu i cijelo vrijeme je pričao. "Jedinac sam u majke, ona će sigurno večeras zvati, vezana je jako uz mene, osjetit će da nešto nije u redu, nemojte joj reći pravo stanje i istinu."

Pogledala sam ga očima punim ljubavi i bola, jer bi mi sin mogao biti i rekla "Valentine, dolje je sve u redu, bit će dobro, a mami ćemo reći blažu verziju". Zapravo pravo stanje iz vozila u kojem ne smijemo paliti svjetla, ne

mogu procijeniti i prepoznati dublja ranjavanja. Otkako smo iz Zemunika krenuli, prati nas gruvanje, a to nije rijetkost da tuku sanitet, ali fala Bogu, imamo mi našeg Ćaću, koji nas čuva. Ostavila sam Valentina u bolnici tužna pogleda, kasnije sam čula da je zbog ozbiljnosti ranjavanja prebačen u Rijeku. Vjerujem da je dobro, a zapravo ne znam ni da li je živ, jer je procurila vijest da je umro.

Zašto sam Bogu toliko zahvalna? Evo odgovora: Opservirajući ranjenike sa svojim sanitetskim timom, u autu sam prevezla mnoge, jednom sam čak bila potpuno sama s ranjenicima, bila sam doktor, vozač i sestra i nikada mi niti jedan ranjenik do bolnice nije umro. Zašto? Zato što sam hodajući prema ranjenicima počela moliti, a molitva i vjera su doprle do Ćaće, koji je spasio mene i sve koji su bili uz mene. Volim te, Ćaća! Hvala ti, Ćaća!

Jutro je. Dr.Grgurević i ja u redovnom obilasku postrojbi u Zemuniku, oni ležerno puše i pričaju svoje dogodovštine, kad odjednom se čuje snažan prasak. Torbe u ruke. Ranjenik je fotograf Maričić i njegov kolega. Mine. Ja sam pokupila Maričića, a Grgurević leti dalje do drugog ranjenika. Vozimo se za Zadar Maričić je zabrinut što je s kolegom. Opservacija rana, infuzija, on sve snima da bi manje mislio na vlastitu bol i prijatelja. Ostavljam ga na kirurgiji i vraćam se u Zemunik, saznajem da za njegovog kolegu nije bilo spasa. Tužno. Od Čole selimo kod Malteža. Sanitet često mijenja prebivalište jer nas "čeje" otkriju i nemilo zasipaju granatama, nekad nas i do Zadra granatama prate. Prisiljeni smo često nove puteve iznalaziti da bismo izbjegli opasnost, a onda bi se susretali sa drugim rizikom, a to su MINE. Svašta se u tom ratu proživi.

U mirnim danima i večerima su nas znali mještani i kolege iz susjednih postrojbi pozvati na kavu ili na puževe. Tako smo jednom otišli na puže u Raštane k zapovjedniku Radi Klarici, kad smo od njega otišli, dočekalo nas je na putu vatreno krštenje. Pobrinuli su se četnici za naše želuce, da mi to lakše probavimo. Ne daju ni pužima u nama mira.

Sanitet je redovito bio u pratnji minerima, bilo kod postavljanja ili razminiravanja. Siječanj 1993.godine, noć hladna, dr. Perinčić i ja prozebli. Da bi nam bilo lakše (jer ne smijemo biti minerima blizu), mi hodamo, hodamo Škabrnjom koju još danju nismo vidjeli, osim dalekozorom. Odjednom nam u susret dolazi grupa vojnika. Kako je bio mrak, oni su mislili da smo mi njihovi, a mi da su oni naši, kad ono četnici. Oni gledaju nas, mi njih. Kad su oni shvatili da mi nismo njihovi, a i mi da oni nisu naši, majko moja, koja je to trkačina nastala dok nismo zalegli negdje uz prugu.

Prvi put sam se susrela sa strahom, nenaoružani smo i sami, ali opet je naš Ćaća bio tu. Počelo je svitati i naši su se pojavili, a četnicima ni traga. Kad smo stigli u postrojbu, dr. Perinčić je rekao "Alemka, ne osjećam noge, totalno su mi

prozeble". "Ajde brzo ugrij malo vode, pa ćeš ih utoplitit"! Velim mu. Dražen se upravo dizao s kauča kad je zazvonio telefon. To je bio drugi dan da je Škabrnja bila slobodna i naša, pa su Škabrnjanci i ostali vojnici bili na slobodnim danima, jer je borba za misto trajala danima i noćima do oslobođenja, a na njihovo mjesto su došli boduli i Splićani.

Ražovljeva Glavica, strateški važno brdo iznad Škabrnje, sasuli četnici sa svim raspoloživim oružjem. Čini se da su nebo i zemlja jedno, Grga i ja stižemo u Škabrnju, trebamo na Glavicu po ranjene. Stiže nam grupa vojnika, Dražen me upoznaje sa časnikom Denisom Špikom. Denis je izgledao kao pravi vojnik. Krećemo prema brdu, penjemo se pomoću telefonske žice. Gori zemlja, gori kamen, ne vidi se ništa, ruke peku od ugrijane zemlje. Radimo trijažu, uzimamo ranjenika koji jako krvari iz natkoljenice, trebalo ga je na rukama prenijeti do auta, a nemamo nosila. Na brdu već srećemo sanitet iz Splita koji nam je krenuo u pomoć. Brzinom munje se vozimo do Zadra. Predajemo ranjenika i vraćamo se natrag. Vraćamo se prljavi, krvavi, umorni, gladni. Dočekala nas je vijest: Poginuo je bojnik Denis Špika! Bilo je to 27. 1. 1993.godine. Zapovjednik Pulja skuplja svoju vojsku u kamion, dok Grga i ja molimo branitelje i zapovjednika da odemo ponovo na Ražovljevu Glavicu po Denisa. Razmišljali smo o tome da će četnici tražiti za našeg bojnika, razmjenu za svoje zarobljene. Nismo željeli da im ni mrtav padne u ruke. Međutim, Pulja je ustrajao u teoriji "Ne smijem riskirati da izgubimo još koji život, a i vojnici su bili umorni i iscrpljeni, a mnogi i u šoku od svega što se dogodilo".

I dok se vojska ukrcavala i spremala na odlazak, Dražen i ja smo sjedili tužni, svaki na svom hladnom kamenu, pitajući Boga: Gdje je pravda? Pulja odjednom otkriva da mu nedostaje jedan vojnik, Slavonac, kaže on. Prolazi mi kroz glavu, "Bože Slavonac u Otočkom bataljunu, pa zar to nije dokaz pravog zajedništva"? Iako je teren pod minama, krećemo Dražen i ja u potragu. Ponovo su četnici zapucali, pužemo od šmrike do šmrike, zemlja je vruća, granate padaju sve bliže, sve se čini puno dima, odjednom čujem mrmljanje. Puzeći dolazim do čovjeka, Slavonac prestrašen, nesuvisao, pogled odsutan...šok. Hitno s njim u sanitetsko vozilo, pravac Odjel psihijatrije. Eto to je rat, to je ta strahota, koja nameće pitanja, a odgovor je Ljubav prema čovjeku i Bogu.

U tim paklenim danima i noćima na minskim terenima, čuvao je Ćaća svoju dicu. Znali su moji u sanitetu reći "Alemku ne će granata, ajmo s njom, nju očito netko ili nešto štiti" .

A ja sam znala tko je Moj Ćaća, hvala njemu i svim mojim suborcima na svim terenima. Blagoslovljeni bili. Sretna sam što sam bila dio vas.

Završio je rat, vratio se i moj muž, vratila su se i djeca, a onda je Ćaća reka: "Ti moraš dalje"! Zemlja Njemačka od 23. 12. 1995. do 1 .1. 2007."

Autorica: Alemka Džaferagić