Vijesti Najčitanije
ŽENE, MAJKE, RATNICE – Blaža Zubčić: Vjera u vječnost
U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata, na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih iz Domovinskog rata, pripremio Vam je istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost i ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.
Danas Vam donosimo priću Blaže Zubčić.
VJERA U VJEČNOST
I večeras opet mislim o tebi, brate moj. Kad god ostanem sama, povede me misao da to stavim na papir. Nikom drugom to ne mogu reći, iskazati tu bol koja me guši i s kojom živim. Jer živim bez tebe,"anđele moj". Ubiše te zločinačke ruke. Nikada ne ću zaboraviti taj dan kad sam doznala tu strašnu vijest. Kad se počela stvarati naša sadašnja Hrvatska, bio si među prvima koji su to htjeli više od svega, i kad je počela prijava za prve policajce, odmah si se javio, i to u specijalnu jedinicu. O, kako sam bila ponosna na tebe, brate moj, sretna što će netko naš biti utkan u ovu našu državu, i ne sluteći da ćeš biti utkan u pravom smislu te riječi. Već po odlasku si mi nedostajao jer znaš i sam kako smo bili povezani, Ti i ja, Mira, Dragan. Bilo nam je teško u životu, brate moj, ali imali smo jedni druge, na čemu su nam drugi mogli zavidjeti. Bili smo jedna duša s dva tijela. Tješili smo se kad nam je bilo teško, veselili se kad nam je bilo dobro. Borili smo se da opstanemo u životu iz petnih žila, šalili se na vlastiti račun kad ne bi išlo onako kako bismo željeli, a željeli smo samo najosnovnije. Nismo tražili puno od života, a možda nas je to i držalo zajedno. Imali smo jedni druge, a to je bilo najvažnije. Kad si uspio otići u Zagreb, govorila sam: "Bože, hvala ti, neka netko od nas uspije, neka bude netko i nešto. Netko za koga ću s ponosom i ljubavlju reći: 'Ovo je moj brat', a sada samo mogu reći: 'To je bio moj brat'." Volim te brate. Da znaš kako mi nedostaješ, a ti znaš, zar ne? Bez takvih kao što si ti ne bismo imali ovo što sada imamo, Hrvatsku. Ali brate, voljela bih da to bude Hrvatska onakva kakvu si ti želio imati, da ne bude sve uzaludno zbog čega u dubini srca strepim. Koliko je ponosa bilo u meni kada bih čula da si dobar, da si među najboljima u specijalnoj policiji. Vjerovala sam u tebe jer sam znala koliko ljubiš domovinu, s kakvim si ponosom i radošću otišao. Kad bi dolazio kući (što nije bilo tako često kako bih željela), gledala sam u tebe kao u nešto u što sam vjerovala, za što sam živjela. Četnici su već počeli svoje. Stavljali su barikade, dolazio si obilaznicom, da im ne bi pao u ruke. Stvarali ste postrojbe, ali jako teško. Tribalo je svitu prikazati da smo čestiti narod, da hoćemo samo živjeti. Nedostajalo je opreme, stručnih ljudi. Oni su sve imali. Vas odabrane uvrstiše u gardu, hrvatsku gardu. O, koliko si s ponosom pričao o ljudima s kojima si bio, s kojima si se družio, o obuci koju imate. Ali to ni u snu nije bilo dovoljno da dobijemo ono što smo svi željeli – SLOBODU. I počeli su tvoji tereni: KNIN, PLITVICE, PAKRAC, GOSPIĆ itd., sve do crnog ERDUTA. Postao si zapovjednik u prvoj brigadi" Tigrova", sve sami odabrani dečki. Svi smo vjerovali u vas, živjeli s vama, patili s vama. Znala sam koliko ti je teško. Suosjećala sam s tobom, po vijestima pratila svaki vaš korak, molila za tebe. Bio si veliki vjernik, još veći otkad si otišao na branik domovine. Vjerovao si i nadao se najboljem. Sjećam se kad si posljednji put bio kod kuće. Bilo je to 11. 5. 1991. g. Sve je već kipjelo, uzavrelo. Ja sam išla u Zadar. Čula sam da si došao, ali te još nisam bila vidjela. Kad sam ušla u autobus na Karauli, ti si bio u njemu. Kako sam ti se radovala kad sam te opazila. Htjela sam viknuti iz sveg glasa: "To je moj brat, moj vojak." Sidili smo jedno kraj drugog i pričali čitavim putem do Zadra. To je bilo najduže što sam sama s tobom bila. Pričao si mi kako ti je. Šalio si se. Upijala sa svaku tvoju riječ, svaki pokret. I pitao sam te: "Dragi brate, kako bi to bilo da se zaručiš?" Imao si curu. Zvala se Josipa. Bila sam sretna. Rekao si mi da se namjeravaš s njom zaručiti. Bio si pravi, rekla sam sebi: "Svoj čovik." Pričao si mi o svojoj vezi s Josipom. Željela sam je upoznati (što na žalost ni dandanas nisam uspjela). Na stanici nas je čekao Nikola. Bili smo još jedno vrime skupa, a onda si ti morao obaviti još neke stvari u gradu, viditi još puno prijatelja kojih si, fala Bogu, imao dosta. Rekla sam ti da još navratiš do nas u Zubčića. Obećao si. I došao. Nisi još vidio Blaža i Domagoja, za kojeg su svi pričali da je isti ti. Nasmijao si se na to. Vjerojatno ti je bilo drago. Rekla sam ti da ni tvoj vlastiti sin ne će sličiti toliko na tebe. I kako sam samo pogodila. Život je pun ironije i nepredvidiv. Tada si sve obišao, zanimalo te kako živimo, što radimo. Sjećam se da si otvorio ormar i rekao da pogledaš kako se tvoj"zetina" nosi. Nasmijali smo se kad smo opazili košulju koju ti je on bio posudio kad si izlazio iz one proklete bivše vojske. Nismo ti mogli dati novce za novu garderobu, pa smo ti posudili tko je što imao da iziđeš kao pristojan momak. Bio si preponosan da bi kome priznao kako nam je teško. Uvijek si prikrivao našu situaciju. Nismo bili siromašni, ali nismo ni bili od onih koji su puno bolje živjeli, ali nije nam to teško padalo. Mi smo se snalazili. Imali smo jedni druge. U aparatu sam imala par snimaka pa sam uslikala tebe, Blaža i Domagoja. Kao da sam znala da je to zadnja šansa da vas skupa imam za uspomenu. Učit ću ih, dragi brate, da s ponosom kažu: "To je naš ujo, koji je svoj život dao za nas." Jer ja znam, dragi brate, koliko je nepravde na ovom životu, kažem sama sebi: "Za nas si dao život i za to smo ti zahvalni." Bio si i ostao moj ponos, moja radost. Svakome u oči mogu pogledati bez straha, jer znam da bi, kad bi ponovno živio, istu stvar za nas napravio. Opet bi bez straha dao život, samo da nam bude bolje. Kad si odlazio biciklom, nikad ne ću zaboraviti tvoj pogled pri odlasku, bilo je u njemu nešto neshvatljivo. Pogled za vječnost. Tada mi je grč prošao kroz srce, kao neka slutnja. Od te večeri, brate, molila sam još više dragog Boga i Majku Božju da te čuva. Slutnja je bila to i strah da te ne izgubim. Otišao si sutradan malo prije nego što smo mi došli k materi. Htjela sam te još jednom vidjeti prije odlaska. Mladenka te je nazivala više puta u Zagreb, jer smo željeli da dođeš na Josipino krštenje. Telegram koji ti je poslala da dođeš, nije te zatekao u Rakitju. Već si bio otišao na teren sa svojim momcima. I to je, izgleda, bio prst sudbine, jer da si došao (mislim ponekad), možda do toga ne bi došlo, a opet kažem, sve je u Božjim rukama. Sudbina se, izgleda, uplela i u Erdut. Koliko sam upoznata, tvoja smjena je taman trebala završavati, ali ona druga kasnila je jedan dan, i tu noć oni zlikovci mi uzeše tebe skupa s nekolicinom tvojih momaka. Bila je, koliko se sjećam, srijeda na četvrtak. U Pridragi su se već formirale straže i Nikola više nije spavao kod kuće nego u podrumu, gdje je boravila policija i tada rezervna policija. Oko 2 do 3 sata po ponoći probudi me grč. Bolni neopisivi grč. Digla sam se i izišla van u dvorište. Tada sam čula i detonaciju u pravcu Benkovca. Tek kasnije shvatila sam da je to bio pozdrav od tebe, dragi brate. Morali smo biti budni, zar ne? Da shvatimo da si tada otišao jer su i Mira i Drago tada bili budni. Bila je neka naznaka. Na televiziji sam gledala što se događalo u Erdutu. Zgražala sam se nad zločinom koji je načinjen, a ni slutila nisam da si i ti bio tamo, brate moj. Okolo su već šaputali o tome, a ja pojma nisam imala. Baš to jutro Nikola je zakasnio na posao (prst sudbine) i otišao na kasniji autobus. Mene u dvorište zove Vlado Bajanin, a ja ništa nisam slutila.. Pita me di je Nikola. Odgovaram da je otišao na posao, a on će meni hladnokrvno: "Zar ti ne znaš da ti je brat Bulin poginija?" Meni se noge odsikoše. Ostadoh bez daha. Zažalih. Ušla sam u kuću ne mirujući. Guši me. Kao da mi netko iščupa dio moga srca, brate, tebe. Blaž pita: "Što je, mama?" Kažem mu kako kažu da nema više uje. On me, ljubav mala, tješi. Uto dotrča Senka. Plače, ljubi me. Kaže da možda nije istina. Tješi me. Nadam se jadna, ali u dubini srca znam. Nikola se vraća s autobusa. I njemu su rekli. Govori mi da možda nije istina. Samo se "buba". Odlazi do škole da nešto čuje. Ništa. Odlazi Dragi i kaže mu što se priča, ali nitko ništa ne govori. Vraća se i kaže da nitko ništa ne zna. Neizvjesnost, iščekivanje. Ne mogu disati, misliti. Ništa ne postoji osim tebe. Oko ručka dolaze Marjan i Jure. Čim sam ih opazila, znala sam. Nisu mi tribali ništa reći. Odlaze. Odlazi i kum Željko, koji se bio zatekao kod nas. Ne zna što bi. Razumin. Počeli su stizati varoščani. Tješe me, ali nema utjehe. Moja duša i srce su s tobom, brate. Guši me pomisao da te nema. Nemoguće. Čekam da me neko priveze do matere. Tražim jadna crninu i oblačim je na sebe. Ne mogu se gledati. Bože, zar je moguće da moga brata više nema? Zašto, zašto baš njega, a sićam se kad si jednom prilikom rekao: "Bit će bolje, sestro. Pa nismo se mi u Boga bacali kamenjem. Pogledat će i On nas:" Pitam se što smo mi to skrivili, Bože, da nas kazna sustiže. Čiju mi to pokoru izdržavamo? Čija nas je ruka proklela? Ali, vjera je jača od svega. Znam, dragi brate, da si sad gori, da nas odozgo gledaš. Samo mi najteže pada što te ne mogu gledati, s tobom pričati. Fali mi tvoj stisak ruke, tvoje šale. Velika mi je dragocjenost kad te sanjam. Nekako to nadopunjuje tvoju odsutnost. Produži mi vjeru u vječnost. Bliža sam s tobom, samo mi teško pada što se često ne sjećam što sam to sanjala. Samo se tebe jasno sjećam. I oprosti mi, brate moj, ako često mislim na tebe, ako te moje suze bole. Nejaki smo da bi to olako prihvatili. Trudim se da drugi ne vide moje suze. Potiskujem to duboko u sebe i kad ostanem sama, isplačem se do mile volje. Tako nekako ublažim svoju bol. Bude mi lakše. Uliva mi snagu da izdržim i tješi me nada da ćemo se nekad sresti, a to je volja Božja. Samo on zna kad će to biti, a možda sad i ti. Tvoj pogreb mi prolazi kao u nekom snu. Kroz maglu. Jauci matere, plač, grčevi u želucu u iščekivanju kad će te donijeti kući. Još uvijek ne vjerujem okrutnoj sudbini. U meni ponos što sam te imala i bol koja me gušila jer shvaćam da bez žrtava nije moglo, a ti si bio odabran, hvala Bogu. Katkad osjećam da si tu pokraj mene, samo što te ne mogu dodirnuti. Kad mislim o tebi u prošlosti, pomislim na trenutak da te mogu dodirnuti, zaustaviti taj tren, samo malo nedostaje, ali sve se pretvori u mjehuriće i nestane. Dugo i bolno iščekivanje. sve više naroda. K nama dolaze mnogi da nam izraze sućut. Kao u snu. Još uvijek ne vjerujem. Izmjenjuju se ljudi, suze, riječi utjehe. Začujem kako netko zažali. Izletimo van. Strina Kata žali. Donili su tvoju osmrtnicu. Sad tek polako shvaćam. Ti na slici, ljubavi moja. Ne, to nije istina. Okrutna sudbino! Opet se pitam: Zašto Bože njega, zašto nam ga uze, a još nam je bio potreban? Susjedi nas tješe, odlazimo opet na tavan. Dragica uz mene, tješi me, ali zna kako mi je teško, i ona zna što je bol. Nema Jure, nema ni ćaće. Cili život s tobom, brate, prolazi mi isprid očiju. Bojim se da što ne zaboravim. Sad bi svaki sekund s tobom tila urizati u pamćenje. Bože, pomozi mi da ne blidi slika brata moga. On je naš mezimac, naš ponos, jedna velika ljubav. Oprosti mi, Bože, što sam možda sebična, što bi ga tila, tu doli kod nas, a valjda je tebi bio potribniji i nadam se svim srcem da je u blizini tebe i čuvaj nam ga, Bože, dok ne dođemo k njemu. Ne ide mi u glavu. Zamišljam drugačiji svršetak. Vraćam film unatrag. Ne, to ne može biti istina. On mora živiti, mora jer potriban nam je. Naprosto do moga mozga ne dopire, kao u snu. Čitav dan, čitavu noć kukamo i žalimo po kući. Narod dolazi i odlazi, a mi ostajemo. Čekamo. Čekamo njega, ljubav našu. Kažu nam, dovest će ga po noći do Zadra, jer su već barikade postavljene svugdi. Sigurnije je. Da mi bar na miru dođe do kuće, junak naš. Cilo jutro u iščekivanju, da izludiš. Kida se duša, srce. Bili smo u dvorištu, kad netko vani zažali. Znali smo, stigao je naš mrtvi brat. Stigao je posljednji put kući svojoj. Unose kapsu u kuću. Ne mogu virovati da si ti unutra. Postavili su te u sobu u kojoj sam ti posljednji put spremala robu za Zagreb. Oko kapse gardisti odaju počast. Ljudi puna kuća. Dolaze do nas, daju nam sućut i odlaze. Dolazi mi i šefica i puno ljudi koje i ne poznajem. U dvorištu cila četa gardista. Pogledam, tražim tebe među njima, jer ništa mi još nije jasno. Svi plaču. Donose puno telegrama. Iz Zagreba dosta, s Božave čitam od Brzića, nije mogao doći, i od čitave Kukljice, di smo oboje radili. Došla ti je i čestitka za rođendan od nekih cura izvana. Ne znaju da ju ne možeš uzeti i pročitati. Tiho šapćem uz kapsu: "Sritan rođendan, brate", 23. rođendan koji ću zapamtiti za cili život.- svibnja 1995.
