Život damo, UDBU ne damo: nova medijska strategija spašavanja vojnika Perkovića

Nakon što je pred izručenje Večernjak objavio intervju s Perkovićem dulji od Ane Karenjine, Jutarnji je najavio feljton u pet nastavaka kojim će pokušati amnestirati UDBU. Naravno, ne izravno, već spinovima i maglom. Udbaške strukture nakon Tuđmanove smrti sustavno uzurpiraju javni prostor. Zastrašujući su razmjeri pritiska kojem je izložena hrvatska javnost, ali i svi oni koji nisu dio njihove nomenklature, a koji se usude suprotsaviti se njihovim interesima, naročito iznošenjem činjenica o djelovanju te mafijaške hobotnice koja je, po ruskom receptu, iz tajne policije prerasla u tranzicijsku mafiju, a potom preuzela politiku i medije. Pred izručenje Perkovića, dok se to još svim silama htjelo spriječiti, mediji su uložili velik napor da uvjere Hrvate kako je Perković "naš" obavještajac i kako niti jedna država ne predaje svoje obavještajce drugim državama. Međutim, Perković je optužen za ono što je radio kao obavještajac SFRJ, u doba dok Hrvatska kao država još nije postojala nigdje osim možda u viziji jednog manjeg broja hrvatskih emigranata i domoljuba. Bitan dio medijske strategije obmane je bilo i plašenje javnosti time što će Perković reći o osobama koje su stvarale Hrvatsku, i ulozi udbaškog kadra u tome. Zapravo, radilo se o neuvijenoj prijetnji, "ako predamo Perkovića, on će oblatiti Tuđmana, HDZ, i Hrvatsku". Naravno, pokušat će, no malo je vjerojatno da Nijemce zanima išta što se događalo nakon 1983. Bar što se javnog dijela suđenja tiče. Za Tuđmana ga nitko ništa neće pitati, jer 1983. Tuđman nije imao veze ni sa čime. Račan međutim možda i jest. Ta nagla briga udbaških struktura da se zaštiti ugled Domovinskog rata i Franje Tuđmana je jasno bila lažna: da je problem samo u tome, upravo bi oni prvi glasali da ga se izruči. Lagalo se otvoreno i da je nastupila zastara, i da ga se ne može izručiti bez da se mijenja ustav, pa se sve to pokazalo kao čista laž - odnosno, pokazalo se da je vlada htjela mijenjati ustav, uz punu potporu udbaških medija, upravo zato da bi se izručenje spriječilo. Tko još nakon svega može toj kamarili išta vjerovati, naročito Milanoviću koji je laprdao o "istjerivanju King Konga", i koji je otvoreno rekao "kako je jedini njegov interes zaštita branitelja, a ne ubojica", iako nije mrdnuo prstom da izvadi Marića iz srpskog zatvora. Nova - stara taktika koju najavljuje Jutarnji ići će prvenstveno u smjeru toga da se pokuša diskreditirati Đurekovića i hrvatsku emigraciju. Takvih pokušaja je bilo i prije, udba je puštala glasine kako je "Đureković bio agent BND-a", a Perković je valjda bio "naš" agent pa ga je s pravom ubio, neprijateljska emigracija, još surađuje sa stranom tajnom službom kontra Jugoslavije, jelte. Ako u tome ima istine, Đurekoviću treba dati medalju. Pokušavalo se i oblatiti Đurekovića time da je on ukrao milijarde iz INA-e, međutim oficijelna njemačka verzija je da su milijarde krali Broz i Špiljak, izdanici dvije od najmoćnijih feudalnih dinastija u SFRJ. Sama činjenica o tome da je Đureković imao iznajmljenu garažu, a Špiljak danas ima vlastitu naftnu kompaniju u Švicarskoj koja prodaje naftu NATO paktu, prilično jasno svjedoči o tome tko je krao. O tome svjedoči najava feljtona naslovljenog: "Posljednja bitka Hladnog rata: Njemačka protiv Perkovića". Sam naslov, na psihološkoj razini, sugerira da se radi o političkom suđenju, ratu dviju tajnih službi, "naše" koje je dio bio Perković i "njihove" koje je dio navodno bio Đureković. Radi se jasno o vješto plasiranoj laži. A osim toga, s jedne strane se stavlja Njemačka, moćna i bogata država, a na drugu stranu vage u samom naslovu Perković. David protiv golijata, pa se samim tim simpatije javnosti usmjeravaju na - Davida, Perkovića. Naravno, to nema nikakve osnove, jer se tu upravo radi o tome da je moćna tajna policije jedne totalitarne države bila Golijat, a David je bio pokojni Đureković koji je dobio sjekirom u glavu. Naslov prvog dijela feljtona, "Nikad objavljeni dokumenti o djelovanju hrvatske i jugoslavenske tajne službe u Njemačkoj", sugerira da će se vjerojatno u prvom dijelu ići za psihološkom identifikacijom čitatelja - žrtava Jutarnjeg lista s "našima", UDBOM, "partizanima"...  Da je tome tako svjedoči naslov drugog dijela, "Jedina ispovijest Ivana Lasića, agenta UDBE koji već 25 godina bježi od njemačkih tužitelja". Nekakav romantični Robin Hood, valjda. Odmetnik koji se skriva pred moćnim faš... njemačkim pravosuđem. Evo, imat ćemo priliku čuti i njegovu ispovijed, kao što smo se naslušali ispovijedi Boljkovca i Manolića, koji na stranicama hrvatskog režimskog tiska ostavljaju dojam simpatičnih djedica koji ne bi mrava zgazili, i nimalo ne liče na bezdušne ubojice, silovatelje i psihopatske sadiste kakvima ih opisuje optužni prijedlog. Ispovijedi njihovih žrtava nikad nisu dospjele u novine. Doprle su samo do prijedloga optužnice, koja je odbačena zbog "procedruralne greške kod uhićenja". Kasnije je upriličena farsa od suđenja Boljkovcu, da Nijemci vide da i mi imamo pravosuđe koje može suditi Perkoviću. Vidjeli su kako funkcionira, kao i mi: kao udbaška ekspozitura. Nastavak feljtona će, ako je suditi prema najavi, ići za tim da se diskreditira hrvatska emigracija: "Točan, nikad objavljeni popis svih napada hrvatske emigracije u bivšoj Jugoslaviji". Nastavka feljtona s točnim i nikad objavljenim popisom svih napada UDBE na hrvatsku emigraciju očito neće biti. Siguran sam da ćemo ponovo čitati o "nikad objavljenim" podacima o tome kako je ubijen ambasador Rolović. O tome kako je ubijena mala Rosemary Ševo sigurno nećemo. Nije to Aleksandra Zec pa da se o tome daju kazališni komadi u stanovitom antifa-LGBT kazalištu, nekoć poznatom kao hrvatsko i narodno. Četvrti dio je naslovljen "Nepoznati detalji o suradnji njemačkih špijuna s hrvatskim radikalnim emigrantima". Sjećate se one priče s početka da je Đureković bio "strani špijun" pa ga je zato trebalo sjekirom po glavi? Stari spin, nova priča. I na kraju, ići će se na diskreditaciju ključnih svjedoka koji terete "našeg" Perkovića. Posljednji nastavak nosi naslov "Tko je Vinko Sindičić, ključni svjedok protiv Perkovića, i kako ga je angažirala njemačka služba". Već iz naslova je posve razvidno što se time želi postići: svjedoke protiv Perkovića prikazati lažovima, konkurentskom udbaškom strujom, i stranim špijunima. No, čemu i dalje spašavati vojnika Perkovića kad je on ionako već tamo, kad njemački sud nimalo ne zanima što "Jutarnji" piše i što Lasić ima za reći? Kontrola štete. Damage control. Suđenje će nanijeti golemu štetu udbaškim strukturama u Hrvatskoj, pa je potrebno štetu umanjiti relativiziranjem suđenja, blaćenjem svjedoka, prikazivanjem svega skupa kao "političkog obračuna" koji se nas u Hrvatskoj ne tiče, a ako nas se ipak tiče, pa eto, Perković je naš, sve po onoj "Život damo, Lazu (Vračarića) ne damo". Ukoliko se netko još sjeća tog slučaja. Dakle, kad već nisu mogli spriječiti suđenje, pokušat će diskreditirati sud, svjedoke, emigraciju, i Đurekovića. To je zapravo psihološka priprema naroda za suđenje, po receptu iz Sjeverne Koreje ili Staljinovog SSSR-a, gdje se građanima unaprijed tumačilo kako moraju percipirati određene vijesti s trulog zapada. Kako ne bi netko slučajno "krivo" shvatio stvari. Trovanje mozga naciji se nastavlja.  

• Autor: Marcel Holjevac
• Photo: Ivica Galovic/PIXSELL

Izvorni članak pogledajte OVDJE