ZLOČIN U DRAGIŠIĆIMA PADA U ZABORAV

25.02.2016. 19:32:24

PLAČ ŠIBENSKIH MAJKI ZLOČIN U DRAGIŠIĆIMA PADA U ZABORAV: Branitelje skinuli do gola, vezali žicom, lijepili selotejpom, ubijali… Krivac? Nitko… Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen-ploče u Dragišićima i svetom misom u župnoj crkvi sv. Duha u Tisnom obilježila se 23. obljetnica herojske pogibije hrvatskih vitezova, pripadnika 15. domobranske pukovnije Petar Krešimir IV... Još nekoliko imena neznanih junaka u nizu, još jedan zločin nekažnjen, neprocesuiran, zanemaren... Selo Dragišići smješteno je u zaleđu Vodica… Želeći vratiti samopouzdanje nakon izgubljene bitke za Maslenicu, srpski okupator je 24. veljače 1993. godine u noći uz pomoć tenkova upao u Dragišiće i zauzeo Gradinu, brdo koje dominira krajem. U Dragišićima su zarobili deset hrvatskih branitelja, ali do zatvora u Kninu stigla su samo šestorica. Bio je to krvav obračun u kojem je Hrvatska vojska dala sve od sebe, pa čak i u trenutku izostanka topničke potpore. A onda je ponestalo i streljiva… Jedino što su branitelji tada mogli učiniti bila je predaja. Protivno svim “ratnim pravilima” i zakonima Ženevske konvencije, četiri branitelja prošla su mučnu torturu četničkog iživljavanja… Svih deset su ih skinuli do gola, vezali žicom i cijelim putem do Čiste Male nemilice udarali. A onda je Boris Kartelo ubijen iz vatrenog oružja, dok je Jakov Crvelin podlegao ozljedama usljed brutalnog mučenja i svoj život okončao u podrumu ambulante u Đevrskama. Njihove obitelji, ako ništa drugo, svojim herojima imaju gdje zapaliti svijeću, jer su tijela Jakova Crvelina i Borisa Kartela razmijenjena krajem srpnja 1993. godine. Naročito zlu kob imali su Boris Troskot i Borislav Periša. Oni su, iz tko zna kojih razloga, izdvojeni, vezani žicom i usta polijepljenih selotejpom odvedeni u zloglasni kamp za obuku kapetana Dragana iz kojeg se nikad nisu vratili. Tu “sreću” da završe u kninskom zatvoru imali su samo šestorica branitelja koji su nakon tri mjeseca razmijenjeni. Zločin u selu Dragišići još je uvijek na čekanju. Ništa od progona, istrage, optužnice niti svjedoka za koje tamošnji mještani tvrde da ih ima.  Da Šibenik i njegova okolica imaju “sindrom Vukovara” pri čemu su se svjedoci, a često i izvršitelji zločina, najnormalnije zahvaljujući aboliciji uklopili u mirnodopski suživot s Hrvatima u kojem ih nitko ništa ne pita, svjedoči izjava majke Borislava Periše: – Bojim da ću otići s ovog svijeta, a da neću saznati gdje je moj sin. Ali, sigurna sam da to znaju naši susjedi sa šireg Skradinskog zaleđa koje je bilo okupirano za vrijeme Domovinskoga rata. O sudbinama Periše i Troskota, kao i zločinima nad hrvatskim vojnicima i hrvatskim civilima na tada okupiranom području mogli bi znati i srpski teroristi koji su sudjelovali u napadu među ostalim i na Dragišiće, a danas žive na području Šibensko-kninske županije i dane provode u lovu jer imaju dozvole za nošenje i držanje oružja izdane od MUP-a Republike Hrvatske.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.