Znaš li sine, tko je Šoljić Kata, svaka njena suza, bila je od zlata, svaka sijeda u njezinoj kosi jednu tužnu priču sobom nosi.

Znaš li sine gdje je Posavina, tu je bila njena djedovina, tu se rodi poslije prvog rata od poštenog roda, od loze Hrvata.

Imala je sine, ona četri brata, odnese ih vihor, drugog svjetskog rata i nikad ne vidi ih više, od tad tuga njezin život piše.

Pobjedila bi tuga, da ponosa nije a ponos zlatne suze krije, znaš li sine da je Šoljić Kata, sestra i majka, ponos svih Hrvata! Rodila je četri sina, da otjera tugu, kao sunce poslije kiše, kad potjera dugu, ali tuga često do srca joj svrati, opet su nekom smetali Hrvati.

Opet krenuše te paklene sile kao da dugo nisu, hrvatsku krv pile i podiže Kata svoja četri sina, pođite djeco, zove domovina!

Pođite djeco, pomozite rodu, ne žalite život dati za slobodu, jer ovaj život živit bez slobode kao korito rijeke u kojem nema vode.

I padoše oni za našu slobodu pokloniše život hrvatskome rodu, četri svoja sina za nas je dala pognimo glavu i recimo joj hvala!

Pognimo glavu i recimo hvala sve što je imala, nama je dala, za nju nekad zapalimo svijeću u zagrljaju sinova našla je sreću.

Našla je mir i spokoj kod Boga najveća majka naroda moga, zapamti ovo moj hrvatski rode, zaboraviš li nju, nisi dostojan slobode!

Sada znaš i ti sine tko je bila Šoljić Kata, uvijek je se rado sjeti jer je ponos nas Hrvata!