ZNATE LI ŠTO ‘ŽUTI MRAVI’ NAPRAVE ČOVJEKU? ‘Bilo nas je desetak… Ja sam jedan od njih!’

"Žuti mravi", "Pustinjski štakori", "Armbrust"... Koliko uopće znate o vukovarskim dečkima koji su, ispočetka goloruki, branili svoj grad, naselje, ulicu...? Upoznajte jednog od njih! “Jedna od najlegendarnijih snimki u hrvatskoj povijesti. Legendarni i veličanstveni “Žuti mravi” i “Pustinjski štakori” u predahu od ostavljanja neprijateljskih tenkova i pješadije u ropotarnicu povijesti… Naježim se kad god ju pogledam”, jedan je od mnoštva komentara ispod ove fotografije na stranici “Heroji Vukovara”. Popričali smo sa Tomislavom Oreškovićem – Tomom, “Žutim mravom” s fotografije koji se prisjetio kako je zapravo sve počelo: “Imao sam 24 godine kada su se stvari u mom rodnom gradu počele rapidno mijenjati. Noćne straže naših susjeda Srba, događaj na Plitvicama za Krvavi Uskrs pa pokolj u Borovu Selu bili su jasan znak da smo u ratu. Mi smo već 1990. osjećali lošu i neprijateljsku klimu, ali smo se konkretnije u sve uključili početkom 1991. s prvim ozbiljnijim stražama. Nas desetak s Lipovačkog puta počeli smo s dežurstvima koja su se organizirala po cijelom Borovu Naselju, ali smo se i “do zuba” naoružali s dvije puške i četiri okvira municije. Naknadno smo se malo bolje naoružali i to tako što smo sami kupovali oružje. Možemo slobodno reći da su na neki način već tada formirani “Žuti mravi”. Što se tiče samog ratovanja i njegovih motiva za dragovoljno pristupanje u obranu Vukovara bok uz bok s najvećim herojima kao što su Blago Zadro, Marko Babić i Andrija Marić, Tomislav je rekao: – Osjećaj da ti netko napada dom daje ti neku naročitu odvažnost i potrebu da ga braniš bez puno razmišljanja. Naše su kuće bile izbušene metcima, porazbijanih prozora… Sjećam se da sam tako ušao u opljačkanu kuću svog brata u kojoj sam tada živio i shvatio da mi je ukradena majica koju sam kupio koji mjesec ranije, a koju nikad nisam obukao. Uz to, pokradene su još neke meni omiljene stvari i ne biste vjerovali kako pored svih užasa. Takve male i beznačajne stvari probude u vama želju da se oduprete – kaže “Žuti mrav” – Tomo, koji odbija sebe nazvati hrabrim iako je svima jasno s kim se, protiv koga i u kakvim uvjetima borio: – Ne bih o hrabrosti… Ako ćemo već isticati tu vrlinu, Marić i Babić su bili hrabriji od mnogih, pa tako i od mene – kaže samozatajni Tomislav, iako otkrivamo detalje koji njegovu biografiju čine nešto tužnijom i crnjom nego što je on pokušava prikazati: Posebno težak trenutak? Kad sam vidio zaklanog Stjepana Babijaša… – Bilo je u ratu i suza i smijeha… Zezanje i mladost s jedne, umiranje suboraca s druge strane. Njihove smrti smo najčešće prehodali jer se jednostavno nije imalo vremena za tugovanje, ali to sve ipak poslije “sjedne” – doznajemo od Tomislava koji s nama dijeli jedan od težih trenutaka iz ratnog Vukovara: – Vraćali smo dio položaja na Trpinjskoj cesti i u jednoj kući naišli na civila. Ja sam ga poznavao, bio je izuzetan čovjek… Dobričina. Sjedio je na kauču zaklan. Ubijen, ni kriv ni dužan. Stjepan Babijaš se zvao. Njegovo tijelo odvezao sam u bolnicu… Sve što su tamo mogli učiniti jest staviti ga u kovčeg – kaže Tomislav, vojnik sa snimke koja se našla i u serijalu “Heroji Vukovara”: – Sjećam se tog snimanja. Bilo je to 18. 9. 1991. Zlatko Jurčević koji je radio u bolnici, a čiji se brat Zoran borio u Vinogradskoj, došao je s kamerom posnimati Vukovar i dijelove Borovog Naselja. Baš je nastupilo zatišje i stalo se sa paljbom kada smo svi malo predahnuli i kad nas je “ulovila” kamera. Na ovoj slici konkretno smo Marinko Leko – Čamac i ja – kaže ovaj vojnik, jedan od onih koji su stvorili “Groblje tenkova”. Kako je, zapravo, došlo do naziva “Žuti mravi” i “Pustinjski štakori”? – Blago Zadro je dopustio jednom španjolskom novinaru da dođe do nas, a mi smo bili podijeljeni u tri skupine. Čamac i njegovi dečki bili su opaljeni od sunca, neobrijani, ali “friško” ošišani pa su podsjećali na vojnike iz Pustinjske oluje koja se dogodila pola godine prije. Taj novinar je na nekoj mješavini jezika pitao kako se zovemo, a Čamac mu odgovara ‘ko iz topa “Pustinjski štakori”! Onda se okrenuo prema nama i pitao za naše ime. Miroslav Bušić – Bušo mu kroz osmijeh kaže: “Žuti mravi”! Onda su se ostali počeli smijati i krenulo je zezanje na račun tog imena, a Bušo je onda izvalio: “Znate li vi što žuti mravi naprave čovjeku? Pa, pojedu ga do kosti!”, rekao je, a onda je nastao smijeh. Tomislav Orešković, unatoč činjenici da je prošao pakao Vukovara i bliskim borbama koje su se gotovo odvijale prsa o prsa te unatoč ranjavanju i svakodnevnom gledanju smrti u oči, kaže kako se dobro nosi s mirnodopskim životom: – Ne osjećam psihičke posljedice. Bilo je teških snova, ali oni su odjednom prestali. Ti snovi su bili gotovo identični… Nalazim se u šumi, u okruženju i ostajem bez municije. To je zaista i bio jedan od mojih najvećih strahova u ratu. Uvijek smo s naoružanjem bili “knap”, a onda smo uništili jedan BOV (borbeno vozilo). Sjećam se da sam si u jednu torbicu natrpao oko sedam kilograma, tako da sam jedva mogao trčati! (smijeh) Ipak, ta mi je zaliha dala sigurnost – završio je Tomislav Orešković, nekoć “Žuti mrav”, a danas suprug i ponosan otac dvoje djece. Žuti Mravi: pok. Miroslav Bušić (Bušo), pok. Ivica Mudrovčić  (Šola), pok. Zlatko Mudrovčić,  Antun  Josić  (Buco), pok. Zdenislav Grgurević (Grga), Tomislav Orešković (Tomo), nešto kasnije, Zlatan Bašić, još kasnije Vlado Mikulić (Mikula) i Marko Babić od 14. rujna (prije toga je bio zadužen za položaje na Trpinjskoj – Zürich, a poslije Bloketara i Lipovački put). Pustinjski Štakori: Marinko Leko (Čamac), Darko Nikšić – Ćuran, Marin Mrđen (Mrđo), Ivan Bošnjak (Bola, Boki), Boško Vukušić (Bole), Ivan Leutar (Iva), pok.  Zdenko Marijanović (Beba),  Stipe Majić (Pipe), Andrija Marić, pok.  Šego Ivica, pok. Lozančić Ivica (Los). Armbrust: Joso Kulaš,  Željko Mulato, Viktor Majer, Zlatko Žulj, Pero Špoljarić i još nekolicina.