Zorica Gregurić je poznati aktivist i borac za prava hrvatskih branitelja te istinu o Domovinskom ratu. Posljednjih godina bavila se Koordinacijom braniteljskih udruga, ali i bila jedna od ključnih osoba koje su pokrenule pitanje trošenja novca u Hrvatskom audiovizualnom centru (HAVC-u) što je rezultiralo kaznenim prijavama, pa i ostavkom ravnatelja Hrvoja Hribara. Slušaj „HAVC“ je tako postao egzaktni primjer kako se prema javnom novcu odnose interesni krugovi ideološki bliski „jugoslavenskom“ svjetonazoru i selektivnom poimanju suvremene hrvatske povijesti.
Iako se ponajviše bavi zaštitom temeljnih vrijednosti Domovinskog rata i hrvatske države, Zorica Gregurić se bavi i socijalnim problemima, blokiranim i ovršenim građanima, što je po njenom mišljenju posljedica čiji uzroci i korijeni sežu u dalju prošlost.
Gospođo Gregurić, u kritičnim trenucima borbe za sudbinu Hrvatske napustili ste sigurnost Zagreba i posla u Dječjoj bolnici u Klaićevoj te otišli u Vukovar, gdje ste ostali do samog kraja. Tada ste riskirali sve, pa i sam život. Danas se borite za iste ideale. Zato nas zanima što osoba u današnje vrijeme riskira kada se javno deklarira kao domoljub i bori se sa strukturama koje su i dalje moćne u Hrvatskoj? Koje su moguće posljedice „domoljublja“?
– Ovisi što sve predmnijevate pod pojmom rizik u ovom slučaju. Meni osobno najveći je rizik ne poduzeti ništa, odnosno uklopiti se u uspavano stanje nacije. Postati potpuno indiferentan i ne zauzeti se za osnovne postulate te odustati od obrane načela našeg hrvatskog društva. Vrednote hrvatskog tradicionalno kršćanskog društva ukorijenjene su u svima nama, udahnuli smo ih prvim dahom po rođenju, upisane su u naš mentalni sklop, stoga ne čudi s kojom radošću smo išli zaštiti ono što nam je upisano u gene: vjeru, obitelj i domovinu. Kada danas pogledamo čemu smo sve izloženi mi koji se ne samo javno deklariramo kao domoljubi, nego i aktivno branimo načela na čijim temeljima počiva moderna hrvatska država, tada svi politički progoni, diskreditacije na stručnoj, društvenoj, osobnoj i drugim razinama padaju u drugi plan. Najveća posljedica domoljublja, kako vidim, jest da se naš hrvatski narod konačno budi iz jedne vrste katatonije (potištenosti i nevjerovanja u samoga sebe, nepokretnosti), u koju je uveden dugogodišnjim djelovanjem kako političkih tako i državnih struktura, a veliku ulogu pri tome su odigrali i mediji. No iz svog osobnog iskustva mogu reći kako sve mjere prisile, (angažiranje tzv. lijevih kolumnista kako bi neargumentirano blatili; represiju državnih i javnih institucija; za razbijene ćirilične ploče mi hrvatski branitelji osuđeni smo na kazne zatvora u brzinskim sudskim postupcima, dok istovremeno agresore koji su sudjelovali u uništavanju države – aboliraju; blokade i ovrhe računa za plaćene račune u vrijeme dok sam pomagala „Blokiranima“ u kampanji za parlamentarne izbore; omalovažavanje ratnog puta; angažiranje lažnih profila na društvenim mrežama u svrhu plasiranja lažnih informacija koje podliježu kaznenom progonu i zbog kojih sam već pokrenula određene pravno-kaznene procese; prijetnji, zastrašivanja koje na njihovu žalost nisu postigle očekivani rezultat) – bile one na materijalnoj, fizičkoj ili mentalnoj razini – nisu polučile nikakav uspjeh.
Naime ja sam jedna obična žena koja je imala sreću i blagoslov odrastati u jednoj visokomoralnoj katoličkoj obitelji te su mi vrednote koje su upisane u moje biće i dalje vodilja. Također u duhu kršćanskog odgoja mogu reći kako nikakvi napadi, neovisno s koje strane dolazili i kojim interesima bili motivirani, ne mogu me omesti u onome što radim na boljitak našem narodu i korist hrvatskoj državi. Kada vas vodi ljubav prema Bogu i bližnjemu s lakoćom se podnose sve prepreke preko kojih prelazite dok ostvarujete svoje poslanje.
U nekim vašim intervjuima primjetna je razumljiva ogorčenost prema zvjerstvima koja su počinili četnici, pripadnici tzv. JNA, te razne paravojne formacije u Vukovaru, Slavoniji te Bosni i Hercegovini. U svemu se vidi obrazac ponašanja koji se stalno ponavljao na svim mjestima gdje su ove horde prolazile. Stoga nas zanima jeste li uspjeli doći do zaključka o čemu se tu zapravo radi? Može li se reći kako su civilizacijski i kulturološki Srbi kao nacija u cjelini, s obzirom na način ophođenja prema „neprijatelju“, na nižoj razini ljudske svijesti, ili vjerujete kako je svaki narod u nekim trenucima povijesti, uz dobru propagandu i mnogo manipulacije sposoban za ovakva zvjerstva poput Vukovara, Srebrenice, Višegrada, Škabrnje, Sarajeva?
– Ne bih nikada govorila o Srbima kao naciji u cjelini, kako su na nižoj razini ljudske svijesti. No rekla bih nešto drugo, Srbi su imali kroz svoju povijest nesreću da ih vode osobe koje su bile ili jesu na nižoj razini ljudske svijesti. Stoga se i moglo dogoditi da ne samo uz pomoć manipulacija i medijske propagande, nego i zastrašivanja i prijetnji, oni koji doista jesu svojim izborom postali zvijeri, (jer ljudskom ponašanju se ne može pripisati ono što je učinjeno u Borovu Selu, Vukovaru, Škabrnji, Ćelijama, Širokoj Kuli i ostalim hrvatskim mjestima u vrijeme Domovinskog rata, jednako tako u Srebrenici, Uzdolu i drugim mjestima u Bosni i Hercegovini) počine tako stravične zločine.
Što je za Vas bila Nezavisna Država Hrvatska?
– Na žalost, o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u vrijeme školovanja dobili smo vrlo malo, i to jednostranih, informacija. Nešto više učili smo na studiju. U svakom slučaju za mene kao Hrvaticu uspostava prve nezavisne hrvatske države jest pokušaj ostvarenja sna hrvatskog naroda, koji smo ipak ostvarili mi hrvatski branitelji u Domovinskom ratu. Odricati državnost NDH iz razloga jer su saveznici kojima se priklonila vlast NDH gubitnička strana, je neozbiljno. Na žalost, određene politike koje su se vodile, kao i zakoni koji su donošeni, niti su bili u skladu s Božjim niti ljudskim pravom, i to je, kako nam je svima poznato, osuđeno, ne samo javno nego i zakonski. Za ne vjerovati je kako su se tadašnji pobjednici (partizani) odnosili prema hrvatskom narodu, koji je i tada kao i početkom devedesetih izabrao put izlaska iz Jugoslavije. Naime i danas svjedočimo otkrivanju masovnih grobnica, a brojke ubijenih u poslijeratnom razdoblju kreću se u stotinama tisuća. O tome je bilo zabranjeno govoriti i pisati, o tome nismo učili u školama i na fakultetima. Zato je nužno uspostaviti tijelo koje će doista sačinjavati znanstvenici, ali ne oni kojima nije u interesu i koji će učiniti sve da se istina zataška, a činjenice omalovaže. U civiliziranim demokratskim zemljama neće staviti krvnika da donosi sud o djelu koje je počinio. To se jednostavno ne radi, no u Hrvatskoj s dosadašnjim strukturama vlasti sve je moguće, pa i da osobe abolirane za ratni zločin aktivno sudjeluju ne samo u vlasti, nego i u kreiranju hrvatske politike.
Po vama, koji su najveći problemi koji tište većinu naših građana?
– Neću reći kako su to samo materijalni, iako jesu među najvažnijima. Mislim kako je kriza morala najveći problem, jer kada su poremećeni odnosi i vrednote jednog društva i zajednice, tada je to doista najveći problem iz kojeg nadalje izviru svi ostali, ponajviše egzistencijalni i materijalni problemi. Tome bih dodala i demografsku katastrofu u koju smo već duboko zaglibili, a na žalost toga mnogi nisu svjesni. Vrijeme je, a za to se oduvijek zalažem, preuzimanja osobne odgovornosti. Svaki od nas dio je zajednice i društva i odgovorni smo za smjer u kojem idemo.
Stoga se zapitajmo što mogu učiniti za svoj narod i svoju državu, jer kada budemo živjeli u uređenom društvu moći ćemo postići ono čemu težimo – blagostanje duha, tijela i uma kako za sebe tako i za svog bližnjeg.
Tko je opljačkao Hrvatsku? Doušnici Udbe i KOS-a uz pomoć „bivših“ struktura ili lažni domoljubi? Je li moguće da je usred kolektivnog moralnog posrnuća došlo i do simbioze između jednih i drugih, sve radi materijalnih interesa?
– Tko je opljačkao Hrvatsku – podsjeća me na pitanje „što je starije, kokoš ili jaje?“ Pljačka države, ali i naroda, započela je puno ranije. Vratit ću se u 1945. godinu. Tada su bile na djelu, reći ću to tako, službene i neslužbene pljačke, čije plodove i dan danas mnogi uživaju. Naime, prisjetimo se konfiskacija (najpoznatija: cijelo mjesto Zrin), otimačine, oduzimanja zemlje (poljoprivredni maksimum), pa nastavak pretvorbe državnog u društveno vlasništvo (u prijevodu ničije), na koje se na kraju nadovezuje privatizacija. Ne treba zaboraviti ni činjenicu kako su mnoga ubojstva i protjerivanja takozvanih narodnih neprijatelja zapravo bila motivirana čistom krađom i otimačinom nekretnina: od kuća i tvornica do poljoprivrednog zemljišta. Za ovako zahtijevan proces bila je potrebna „dobro uigrana ekipa“, dakle to omanja skupina na brzinu sklepana od pojedinaca nije mogla učiniti. Javna je tajna što se govori o pripadnicima Udbe, no o mreži KOS-a malo nam je toga poznato. Stoga je ponajprije kako na državnim institucijama, ali jednako tako i na znanstvenicima razotkriti mreže za koje i te kako možemo sumnjati kako su imale veliki doprinos u otuđenju imovine hrvatskoga naroda i hrvatske države. U tom smislu pozdravljam Zakon o arhivima, koji su se mnogi trudili spriječiti izglasati. Hrvatsku je posljednjih godina napustilo više mladih ljudi nego u doba najžešće velikosrpske agresije.
Kako zaustaviti egzodus Hrvata u druge zemlje? Držite li da se radi o smislenom planu da nas se iseli iz vlastite domovine? I tko stoji iza takvog plana?
– Kako sam već napomenula, Hrvatska je već duboko zaglibila u demografsku katastrofu, a na žalost mnogi toga nisu svjesni. U tom smislu treba promatrati i odlazak cvijeta naše budućnosti, mladih obrazovanih ljudi koji sada odlaze s cijelim obiteljima i namjerom da se ne vrate u domovinu. Iz Hrvatske se kroz povijest iseljavalo, bilo da se radilo o ekonomskim ili političkim emigracijama. No ovo masovno iseljavanje koje je započelo u vrijeme SDP-ove vlade Zorana Milanovića, a nastavlja se i dalje, zabrinjavajuće je i doista djeluje kao ostvarenje nekog zlokobnog plana za Hrvatsku. Ovo je kompleksno pitanje i osim samih odnosa unutar Hrvatske, zemalja koje nas okružuju, ali i odnosa na globalnoj razini, vidimo kako smo aktivni dionici vremena u kojem se stvaraju novi odnosi snaga na političkoj i gospodarskoj razini. Na taj način treba i promatrati iseljavanja iz Hrvatske koja su u prvom redu ekonomski motivirana, ali kojima je razlog i nešto također značajno, a to su politička, pravna i moralna nesigurnost na razini društva i države.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.