"Ja ne razumijem hrvatsku šutnju. Šutnja je ispravna samo onda kad postoji nekakav cilj.Trebalo je, međutim, pomoći meni i mojoj obitelji koja je pretrpjela težak egzistencijalni šok. A za generale imam Božju poruku", kazao je Krešimir Mihajlović.

Krešimir Mihajlović jedan je od onih koji su vjeru u nedužnost generala Gotovine i Markača imali oduvijek. Trenutak njihovog oslobođenja trebao je biti i trenutak kada će svi shvatiti da je nedužan i ovaj bivši ravnatelj zagrebačke škole. Podsjetimo, Mihajlović je još u vrijeme dok su generali bili zatvoreni u Haagu i kad su manje-više od njih svi "prali ruke" u školskom predvorju postavio plakate heroja kako bi djeca znala tko im je donio slobodu. To se nikako nije svidjelo nastavničkom vijeću koje je brzinskom sjednicom Krešimira Mihajlovića smijenilo s mjesta ravnatelja i uručilo mu otkaz etiketirajući ga pritom riječima "ustaša" i slično. Uslijedilo je i suđenje kojem su prisustvovali i novinari našeg portala, a koje je bilo ne samo nepravično, nego na trenutke i groteskno. Mihajlović je sud izgubio, ali vjeru svakako nije:

- Da, nije se ništa promijenilo. Generali su slobodni i ja sam neizmjerno sretan zbog toga, no ja sam, kao otac četvero djece sa stambenim kreditom ostao u okovima dugova i ovrha. U okovima ipak nije moja vjera u Boga koja je kroz sve ovo nevjerojatno osnažila. Ne osjećam ljutnju niti ogorčenost, a svakako se nikad ne bih svetio. Svima želim dobro i to je sama srž vjere. Silno želim, međutim, da ta vjera takne sve one koji intezivno ruše Hrvatsku koju neizmjerno volim. Sve podsjeća na nekakve demonske sile koje si se nadvile nad nas, pa mnogi nisu odoljeli postati sotonske sluge – kaže Mihajlović koji ipak ne zaboravlja neviđen udar na njega i njegovu obitelj, a sve zbog iskazane vjere u nedužnost generala.

- Ja ne razumijem hrvatsku šutnju. Šutnja je ispravna samo onda kad postoji nekakav cilj. Nakon oslobađajuće presude nisam očekivao da će svi Hrvati skočiti u moju obranu, jer moji ideali su moji. Trebalo je, međutim, pomoći meni i mojoj obitelji koja je pretrpjela težak egzistencijalni šok. Nisam sjedio i čekao, radio sam sve i svašta, ličio ljudima stanove... Zaista nisam birao jer za mene nema ponižavajućeg posla – kaže profesor i bivši ravnatelj Krešimir Mihajlović koji ističe ljude koji su se pokraj njega našli kad mu je bilo najteže.

- Bilo ih je, Josip Klemm, Zvonimir Šeparović, moji prijatelji Damir i Joško... Neki ljudi te ne ostavljaju bez obzira na sve. A što se generala tiče? Da, oni su čuli za moju sudbinu... Niti od njih ne očekujem ništa. Ljudi su proveli godine u zatvoru, a potpuno nedužni. Siguran sam da su tamo produbili svoju vjeru, naročito Gotovina. Da ih sretnem, poručio bih im nešto. Za njih imam Božju poruku... Mene je Duh Sveti dotaknuo, ali duh razuma još uvijek nije – kroz smijeh je završio priču o svojoj kalvariji zaboravljeni ravnatelj koji je i dalje ustrajan u jednom:

"Istine se ne smiju skrivati, ma koliko ružne bile. Ja sam moju istinu o generalima pokazao javno. Istina, to me je koštalo, ali moj primarni cilj bio je pokazati djeci istinu o Hrvatskoj i ljudima koji su je stvorili. Plakati su, zasigurno, pomogli u tome, a ako je cijena ovo što ja sada prolazim, neka je".

• Autor: Snježana Vučković
• Photo: facebook/Krešimir Mihajlović