Zvonimir Hodak: Uskoro će kapnuti lova za film o ljubavi Srbina i Hrvata

Uskoro će kapnuti lova za film o ljubavi Srbina i Hrvata, već je dosadno slušati priče o srpskim zločinima i famoznoj pjesmi o mesu i salati Kanonizacija Alojzija Stepinca je tipičan primjer velikosrpske taktike. Njihov Patrijarh čestita Božić svojim vjernicima u Slavoniji, Lici, Dalmaciji i Hrvatskoj. Nedavno je srdačno dočekan u Manastiru Krka od strane visokog hrvatskog klera. Nikome nije ni palo na pamet da ga upita o Slavoniji, Lici, Dalmaciji i Hrvatskoj. Njihov Predsjednik Vlade otvoreno laže da su mu ustaše ubile čitavu obitelj. Biskup Mate Uzinić kao da nije ni čuo za to, iako je to Vučić bio rekao u kontekstu kanonizacije Stepinca. Biskup nam otkriva toplu vodu tvrdeći da je i na hrvatskoj i na srpskoj strani bilo žrtava i zločina. Srbi su ratnici koji osim Cerske bitke nisu gotovo nikad dobili rat. Hrvati nisu ratnici. Tu i tamo počine neki genocid kao što je onaj najpoznatiji u Kninu 1995. godine, kada je poginuo jedan Srbin. Hrvati umjesto epskog junaštva ističu svoju vjekovnu kulturu. Niti smo sportaši niti ratnici, mi smo kulturni i civilizirani. RH za šport izdvaja 0,13 posto proračuna. Za kulturu negdje oko jedne milijarde kuna. Za nevladine udruge otprilike isto toliko. Gdje će naši orjunaši, jugonostalgičari, kriptokomunisti i bolesni ljevičari nego u kulturu. Šport oni preziru, osim ako ne zamute vodu između hrvatskog sjevera i juga. Recimo, bojkot nogometne repke je prilika za sociologe tipa Dražena Lalića za civilizirano opredjeljenje. Šport se ostavlja snalažljivosti Gipsa Kostelića ili očevima Ivaniševića i Čorića. Tu, u okviru onih 0,13 %, nema love za njih. Ali u kulturi je eldorado. Recimo, film u Lijepoj našoj. Prava poslastica. Hrvoje Hribar i Dean Šoša drže bankomat pun do vrha. Tzv. umjetnički savjetnici Dalibor Matanić i Dean Šoša dodijelili su 17 milijuna i 800 000 tisuća kuna za novu seriju briljantnih filmova o ljubavi Srbina i Hrvatice odnosno Hrvatice i Srbina. Naravno, živimo u modernim vremenima pa će uskoro kapnuti lova za film o ljubavi Srbina i Hrvata, a kojoj se hrvatski nacionalisti žestoko protive. Buduće remek-djelo “Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ dobio je 3,2 milijuna ustaških kuna. Režiser Predrag Ličina snimit će “zombi horor“ o jedinom Srbinu koji je ostao u Hrvatskoj nakon genocida u Kninu. Nad zaspalim Srbinom koji se nije na vrijeme ukrcao na traktor. Danilo Šerbedžija iz poznatog klana dobio je priliku s filmom “Tereza 33“. Nakon svih “Zvizdana“, ljubavi između stotina Srba i progresivnih Hrvatica, snimit će se nakon 24. g. napokon film “Vukovarska jesen“. Režiser će biti Eduard Galić. Kažu da će se film udaljiti od ubičajene crno-bijele dramaturgije. To me veseli. Već je dosadno slušati priče o srpskim zločinima, o famoznoj pjesmi o mesu i salati. Pa bio je rat i ne možeš muzikalne komšije optuživati za višak sluha. Koga još zanima klanje 12 hrvatskih redarstvenika, Ovčara i ostala crno-bijela dramaturgija. Sinopsis će se temeljiti na transkriptima sa suđenja za ratne zločine u Beogradu. Što je garancija 100 % objektivnosti. Predrag Ličina stekao je ime i karizmu kratkometarskim filmom “Teleport Zovko“ kojim je SF satirom pokazao naprednom svijetu što je ustvari fenomen Međugorja i kako je više od 30 milijuna posjetitelja ustvari popušilo. Šteta što se nije kandidirao Anton Vrdoljak s filmom o Anti Gotovini. Koji bi to smijeh bio na licima Deana Šoše, Dalibora Matanića i Hrvoja Hribara. Opet crno-bijela dramaturgija. Gotovina heroj, a Mladić, Martić i cijeli srpski generalštab – zločinci. Možda jedino da je Tončiju scenarij napisao Domagoj Margetić. Ali gdje bi se Tonči sjetio tako progresivne ideje. Uglavnom, kad filmovi krenu u prazne dvorane, nema padanja u celuloidnu depresiju. Slijedi niz festivala – naprednih i lijevih – gdje žiri obožava filmove u kojima se talentirano pljuje po vlastitoj državi koja je to uostalom i zaslužila. Prvenstveno zbog toga što pljuvačima puni đepove ustašidnim kunama. Obično je glavni zgoditak u nagradnim igrama odlazak na turističko putovanje. Hrvatskim braniteljima je obično glavni zgoditak bio neodlazak – u Haag. Ostajemo dalje kod hrvatske kulture i civiliziranosti. Ogledni primjerak kulture i civiliziranosti je naravno Jurica Pavičić, novinar opće prakse. Zna čovjek sve. I više od toga. Navodno je jednom za okladu popio vodu iz pipe na ex! Zamočio je nedavno naš Jurica svoje pero u crvenu tintu i dohvatio se ponovno famozne poljudske svastike. S nekakvog novinarskog aspakta, čisto recikliranje već ofucane teme. Jurica misli da za svastiku nije kriv ministar Ostojić jer nije u roku “odmah” uhvatio misterioznog umjetnika nego – zna se. Dakle, HDZ, Miro Kovač i Kolinda. Očekivano i dosadno. Ali nešto drugo je privuklo moju zlobnu pažnju. Mrčeći papir u Jutarnjem, Jurica kaže: “Za razliku od svih drugih svastika koje su uperene protiv pedera, Srba i Roma, protiv pankera iz kluba Kocka ili naprosto protiv nas civiliziranih građana…“. Pazite, Jurica Pavičić sebi tepa živeći u zabludi da je on “civilizirani građanin“. Podsjećam “civilizirani malograđanin“ je jednom javno u svom “civiliziranom“ člančiću nazvao Akademika Slobodana Novaka kretenom. Zašto se naš duhoviti jugonostalgičar poslužio tako prostačkim rječnikom pišući o tada 90-godišnjem piscu? Zato jer je Novak negdje nešto pozitivno napisao o dr. Franji Tuđmanu. Mržnja prema pok. Predsjedniku je razumljiva. Poslao je Jugu u povijest i stvorio “slučajnu“ državu. No, ima i drugih razloga osim omrženog Tuđmana. Slobodan Novak je stari partizan. Izuzetan književnik. Jedan od najbriljantnijih pisaca s “ovih prostora“. A Jagna Pogačnik misli da su Pavičić, Jergović i Tomić bolji i progresivniji pisci od Novaka i Aralice, na primjer. Jadna naša Jagna! To je kao da tvrdiš da je Edvard Kardelj sa svojom knjigom o udruženom radu bolji pisac od Winstona Churchilla koji je 1953. g., dobio Nobelovu nagradu za književnost. Uvjeren sam da je naš Jurica mislio da je stari Winston Nobela dobio za mir. Dobro, nije ni on sveznajući. Da bi kardinal Stepinac bio proglašen svecem, mora mu se pripisati bar jedno čudo. Recimo da mu se Srbi i Židovi, kojima je pomagao od 1941. do 1945. g., ljudski zahvale. No, takva se čuda rijetko događaju! Moj klijent Joe Šimunić pozvao je suprugu i mene na prezentaciju svog filma o njegovu životu, gledanju na politiku i naše domaće zavrzlame. Sat i nešto prikazivanja filma puno kino Europa pljeskom je prekidao zanimljiv i poučan ne športski nego politički intrigantan uradak. Zbog opće poznatog “zločina“ kada je Šimunić uzvikivao “za dom,” a navijači odgovarali sa “spremni”, Joe je kažnjen s 25 000 kuna i 10 utakmica neigranja za nogometnu vrstu Hrvatske. Počelo je suđenje pred sudom koji je FIFA oformila. Između ostalog, trebalo je utvrditi je li pozdrav ZDS stari hrvatski pozdrav ili Pavelićeva izmišljotina pod kojom su rodoljubi gubili glave. Utvrđeno je nedvojbeno ovo drugo. FIFA je angažirala “eksperta“ koji je, na zadovoljstvo hrvatske pete kolone, ovako iskazao nogometnom sudu: na teritoriju po kojem se danas Hrvatska proteže Hrvati su zapravo činili manjinu pučanstva.(!!!) Teritorij je bio napučen milijunima Srba, Židova i Roma. Radi stvaranja hrvatske države ustaše su izvršile pljačku srpske, židovske i romske imovine, masovna uhićenja, zatočenja u koncentracijske logore te masovna pogubljenja pripadnika židovskog, srpskog i romskog življa, kao i nasilno pokrštavanje preostalog srpskog i židovskog življa na rimokatoličku vjeru. Ustaše su također pobile 40 000 Židova te čak 700 000 Srba na područjima koja su tijekom Drugoga svjetskoga rata bila pod njihovim nadzorom. Dobro, “expert“ je bio suzdržan. Nije optužio Hrvate za prekrštavanje Roma. Ova sramotna presuda, kojoj je podloga iskaz “eksperta“, bila je čvrsti dokaz da bitka za Hrvatsku još nije dobivena. Udruga FARE iz Rijeke i Zoran Stevanović uskoro izdaju novu povijest RH uz pomoć “eksperta“ instruiranog iz pojedinih nevladinih udruga s “teritorija na kojem se danas Hrvatska proteže…“ Sjećam se jedne davne izjave bivšeg doživotnog predsjednika Mesića: “Hrvatska je sa 74. mjesta u korumpiranosti pala na 55. mjesto, ali smo to morali skupo platiti…“ Kaže mi ovih dana na tenisu moj partner Luka Zaradić. “Hodak! Najveća razlika između Srba i Hrvata nije u nogometu i filmu nego između crkava i vjere te između nacionalnih akademija”. Složio sam se od prve. Dok SANU iz Francuske 1 vuče snažne i pragmatične poteze izravno utječući na srpske političare i politiku, dotle se HAZU “ne bi štela mešati“. Skoro da bih rekao kako je JAZU u bivšoj državi više značila za kreiranje događaja u znanosti i umjetnosti nego ova sadašnja HAZU. Bi li, recimo na primjer, jedna prava nacionalna akademija šutila na sve antihrvatske provokacije jednog notornog Frljića ili bi se oglasila svojim stavom? Još je drastičnija razlika između crkava dviju država. Kanonizacija Alojzija Stepinca je tipičan primjer velikosrpske taktike. Njihov Patrijarh čestita Božić svojim vjernicima u Slavoniji, Lici, Dalmaciji i Hrvatskoj. Nedavno je srdačno dočekan u Manastiru Krka od strane visokog hrvatskog klera. Nikome nije ni palo na pamet da ga upita o Slavoniji, Lici, Dalmaciji i Hrvatskoj. Njihov Predsjednik Vlade otvoreno laže da su mu ustaše ubile čitavu obitelj. Biskup Mate Uzinić kao da nije ni čuo za to, iako je to Vučić bio rekao u kontekstu kanonizacije Stepinca. Biskup nam otkriva toplu vodu tvrdeći da je i na hrvatskoj i na srpskoj strani bilo žrtava i zločina. Naravno, bio je rat, dragi Biskupe. Ali ni riječi tko je koga napao, tko je počeo rat, tko je čiji teritorij okupirao. To biskupa ne zanima. I u Drugom svjetskom ratu bilo je zločina s jedne i druge strane. Kad je rat već bio odlučen saveznici su 13., 14. i 15. veljače 1945. g., sa zapaljivim bombama napali Dresden i tom prilikom doslovno je izgorjelo oko 135 000 ljudi. Je li Arthur Hariss, zapovjednik savezničkih bombardera, možda odgovarao za taj zločin? Pazite, u tri dana pobili su 135 000 građana, ne vojnika! Kaže Biskup Uzinić: “Vrijeme je da otkrijemo istinu i na istini i oprostu, bez kojeg kršćanstvo nije kršćanstvo, počnemo graditi novi dijalog. Iako znamo da je to složen proces.“ Dijalog, s kime poštovani Biskupe? Biskup zna da je Stepinac svet, ali zbog politike ne zna kad će ga proglasiti blaženim. Zbog čije politike, poštovani biskupe? Je li možda Biskup čuo za Milorada Vukojčevića zvanog pop Maca? Četnik, član četničkih“ crnih trojki. Tog popa koljača Srpska pravoslavna crkva proglasila je 2005. g., svecem SPC. Je li tko s Kaptola prozborio i jednu riječ o popu četniku? Pazite, 2005. g., četništvo u Srbiji još nije bilo službeno rehabilitirano. Ipak, s hrvatske strane je ostao samo goli muk. U nedjeljnom Jutarnjem u ANTOMINIJI podučava nas Anto Mikić. Anto nas blago kori: “Stepinac, koliko god je za Crkvu u hrvatskom narodu postao svojevrsni simbolom, nipošto ne smije biti pretvoren u zastavu kojom bi se nekome mahalo pred nosom, a još manje u toljagu kojom se susjeda želi “lupiti po glavi“. Anto valjda zna da je Stepinac bio srpski doborovoljac na Solunskoj fronti. Je li to toljaga ili je toljaga pop Maca, osvjedočeni koljač, a sada svetac SPC? Anto se vjerojatno slaže s “toljagom“ kojom nas je opalio po glavi Patrijarh Irinej otkrivši nam da su i oni činili zločine, ali u znatno manjoj mjeri od nas. Kao da smo mi napali njih, okupirali njihovu zemlju, klali na njihovoj Ovčari i Srebrenici, palili njihove gradove i njihove crkve po Srbiji. Irinej ne licitira sa žrtvama u Jasenovcu. Bilo ih je 700 000 tisuća i amen. Međutim, kaže naš Anto: “Da bi dijalog imao ikakve šanse za uspjeh “slučaj Stjepinac“, barem kad su dvije sestrinske (!!?) Crkve u pitanju, mora se s područja politike vratiti tamo gdje su crkve najpozvanije djelovati, u okvir vjere, istine i ljubavi.“ Faljen Isus i Marija! U prvi mah sam pomislio da je Darko Pavičić autor ove “hlebinske“ konstrukcije. Ali izgleda da imamo više Pavičića nego što smo mislili. Bivša Ministrica kulture Andrea Zlatar-Violić imala je govornu manu. Pri izgovaranju gutala je HRVATSKO SLOVO.