35 GODINA OD ZLOČINA U ČETEKOVCU, ČOJLUGU I BALINCIMA: 24 ugašena života – istina je poznata, pravda još nije dovršena

Zločin je dokumentiran, hrvatsko pravosuđe godinama vodi postupke, jedan je počinitelj ranije pravomoćno osuđen, a nova optužnica tereti još 17 osoba. Ipak, za obitelji 24 žrtve pravosudna priča još nije završena.

Na mjesnom groblju u Četekovcu 4. rujna 2026. obilježena je 35. obljetnica stradanja stanovnika Četekovca, Čojluga i Balinaca. Do spomen-obilježja stigli su članovi obitelji, hrvatski branitelji, pripadnici Hrvatske vojske i policije te predstavnici državnih i lokalnih institucija. Hod od Mikleuša do Četekovca ponovno je završio na istom mjestu – pred imenima ljudi kojima je život prekinut u jednom rujanskom danu 1991. godine.

Načelnik Općine Mikleuš Robert Grabar sažeo je smisao okupljanja riječima da su Četekovac, Čojlug i Balinci trajno zapisani u povijest Domovinskog rata te da se od istine i zahtjeva za odgovornošću ne smije odustati.

Ali 35 godina poslije upravo pitanje odgovornosti ostaje najteži dio ove priče.

Jutro u kojem su tri sela ostala odsječena

Četvrti rujna 1991. nije počeo iznenadnim pojedinačnim incidentom. Na širem području tadašnje općine Podravska Slatina mjesecima su rasle napetosti, postavljane su barikade, stvarana naoružana uporišta pobunjenih Srba, a hrvatsko stanovništvo živjelo je pod sve većim pritiskom.

Četekovac, Čojlug i Balinci našli su se na izuzetno osjetljivom prostoru prema Papuku. Obrana sela bila je malobrojna i slabo naoružana.

Prema povijesnoj rekonstrukciji dokumentarnog projekta Dine Mataza, kombinirani topničko-pješački napad započeo je 4. rujna u 9.05 sati. U njemu su sudjelovale paravojne formacije pobunjenog srpskog stanovništva, uz snage i potporu tadašnje JNA.

Napadači su presjekli cestu prema Mikleušu, ključnu vezu sela sa slobodnim područjem. Nakon granatiranja slijedio je ulazak u sela.

I tada više nije bila riječ o borbi za položaj.

Počela su ubojstva ljudi u kućama, dvorištima i na prometnici.

Ubijani u kućama, na cesti i nakon zarobljavanja

Činjenični opis koji je mnogo godina poslije objavilo Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu iznimno je težak.

Okrivljenike se tereti za pljačku imovine, paljenje i uništavanje hrvatskih kuća, uzimanje talaca, mučenje i teško zlostavljanje te ubojstva vatrenim i hladnim oružjem. Najnovija optužnica govori o 22 ubijene civilne osobe i dvojici ratnih zarobljenika.

Ranija optužnica detaljno je opisivala kako su u Balincima napadači ulazili u kuće, kako je na cesti prema Mikleušu postavljena zasjeda za civilna vozila te kako je skupina civila pronađena skrivena pod mostom između Balinaca i Četekovca.

Civile su, prema optužbi, istjerali na cestu i tjerali ispred sebe kao živi štit. Dvije osobe koje su se tome usprotivile ubijene su.

U Četekovcu su zarobljena i dvojica pripadnika hrvatskih snaga. Nakon premlaćivanja i mučenja ubijeni su vatrenim oružjem.

Uništavanje sela nije završilo ubojstvima. U optužnici iz 2018. navedeno je i razaranje ili spaljivanje 59 kuća i gospodarskih objekata, kao i mjesne crkve sv. Nikole Tavelića.

Iza broja 24 ostala su imena

Broj žrtava tijekom desetljeća ponekad se u sudskim dokumentima razlikovao ovisno o tome koji je dio događaja bio obuhvaćen pojedinom optužnicom. Memorijalna evidencija Četekovca, Balinaca i Čojluga čuva 24 imena.

• Balinci: Nikola Magdić, Ivica Biškupović, Rozalija Vlatković, Ika Biškupović, Marko Rukavina, Manda Rukavina, Ivan Biškupović, Mijo Lovrenc, Josip Butorac, Juraj Borovac i Ivan Rukavina. Četekovac: Josip Potočnik, Nikola Butorac, Duško Košorog, Mile Starčević, Marko Rukavina i Adam Krupa. Čojlug i prostor prilazne prometnice: Josip Tonc, Marija Matičić, Terezija Troha, Franjo Sabo, Marko Sabo, Milan Mlakar i Zlatan Pinčar.

Najmlađi među njima imao je samo 18 godina. Među ubijenima bili su i ljudi duboko u starosti.

Zato priča o Četekovcu, Čojlugu i Balincima nikada ne može stati u rečenicu da su „u napadu poginule 24 osobe“. Mnogi nisu poginuli u razmjeni vatre. Pronađeni su ubijeni ondje gdje su živjeli, na kućnim pragovima, u dvorištima i na cestama kojima su pokušavali pobjeći.

Stručni i sudski izvori naknadno su dokumentirali brojne strijelne i druge ozljede žrtava. Povijesni feljton Glasa Koncila, temeljen na sudskom spisu i istraživanju dr. Miljenka Brekala, donosi i pojedinačne sudskomedicinske nalaze.

Osmi rujna 1991. – 24 lijesa pred Slatinom

Nekoliko dana poslije napada, 8. rujna, Slatina je gledala prizor koji se desetljećima nije mogao izbrisati iz kolektivnog pamćenja ovoga kraja.

Posmrtni ostaci ubijenih ispraćeni su na posljednji počinak.

Sačuvana je i autentična videosnimka sahrane iz 1991. godine.

„Krvavi četvrti“ – svjedoci su progovorili pred kamerom

Povjesničar i dokumentarist Dino Mataz 2019. snimio je dokumentarni film Krvavi četvrti, posvećen stradanju i egzodusu hrvatskog stanovništva Četekovca, Balinaca i Čojluga.

U filmu su korištene arhivske snimke i svjedočanstva ljudi koji su događaje proživjeli. Papuk Artis navodi da je projekt kasnije proširen u dokumentarni prikaz Rujanskih dana, u kojem o događajima govori četrnaest svjedoka i četvero povjesničara.

Pogledajte dokumentarni film „Krvavi četvrti“ (2019.) – Papuk Artis/Vimeo

Upravo su takvi zapisi važni jer zločin izvlače iz hladnog jezika sudskih spisa. Iza svake formulacije o „civilnim osobama“, „zasjedi“ ili „uništenom objektu“ postojala je obitelj koja se toga jutra pokušavala spasiti.

Pravda nije jednostavna priča o tome da „nitko nije odgovarao“

Na komemoracijama se godinama ponavlja rečenica da za Četekovac, Čojlug i Balince nitko nije odgovarao.

Ta rečenica razumljiva je iz perspektive obitelji jer glavni predmet nikada nije dobio potpuni pravomoćni epilog. Ali pravno gledano, potrebno ju je precizirati.

Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru još je 2012. javno reagiralo upravo na tvrdnju da nije osuđen nitko. DORH je tada objavio da je osoba označena inicijalima B. S. pravomoćno osuđena, u prisutnosti, na tada maksimalnih 20 godina zatvora za događaje koji su obuhvaćali i zločine počinjene 4. rujna u ovim selima.

Ta presuda, međutim, nije razriješila odgovornost zapovjednika i neposrednih počinitelja svih ubojstava.

I tu počinje drugi, mnogo duži dio pravosudne priče.

Od 22 optužena do nove optužnice protiv 17 osoba

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu u ožujku 2018. podiglo je optužnicu protiv 22 okrivljenika – osmorice zapovjednika i četrnaestorice njima podređenih pripadnika paravojnih formacija pobunjenih Srba.

Optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu vratilo je optužnicu na doradu.

Nakon dodatne istrage i međunarodne pravne pomoći, ŽDO Zagreb 20. svibnja 2020. podigao je novu optužnicu protiv 17 osoba.

Razlika nije nevažna. Od prvotnih 22 okrivljenika jedan je u međuvremenu preminuo. Protiv još četvorice istraga je obustavljena – protiv dvojice zbog nedostatka dokaza, a protiv dvojice jer je utvrđeno da su umrli.

DORH je tada izričito naveo da svih sedamnaest okrivljenika nije dostupno hrvatskim pravosudnim tijelima te je predložio određivanje istražnog zatvora i suđenje u odsutnosti.

To je stanje predmeta koje objašnjava zašto 35 godina poslije obitelji i dalje govore da čekaju pravdu.

Ne čekaju da im netko kaže što se dogodilo.

To znaju.

Čekaju da se utvrdi tko je za što osobno odgovoran i da ta odgovornost bude potvrđena pravomoćnom presudom.

Slavko Košorog: „Molimo da ti zločinci konačno budu kažnjeni“

U svim govorima na 35. obljetnici možda je najvažnije bilo svjedočanstvo čovjeka koji nije došao kao državni dužnosnik.

Slavko Košorog u pokolju je izgubio sina.

Prisjetio se kaosa u kojem su ljudi bježali kamo su mogli, ne vjerujući da se takvo što može dogoditi u njihovu selu.

Njegova završna poruka bila je kratka:

„Molimo da ti zločinci konačno budu kažnjeni. To je jedino što nam preostaje.“

Načelnik Robert Grabar poručio je obiteljima da neće ostati same i da se od zahtjeva za odgovornošću neće odustati, dok je državni tajnik Ministarstva hrvatskih branitelja Zlatan Bašić podsjetio kako sloboda koju Hrvatska danas ima nije bila besplatna te da upravo zbog toga o tim mjestima i njihovim žrtvama treba govoriti.

Četekovac, Čojlug i Balinci nisu samo mjesta komemoracije

Trideset i pet godina poslije postoji opasnost da se 4. rujna pretvori u datum koji jednom godišnje izgovorimo, položimo vijence i ponovno ostavimo do sljedeće obljetnice.

To bi bila pogreška.

Četekovac, Čojlug i Balinci dokumentirani su ratni zločin. Postoje žrtve i njihova imena. Postoje svjedoci. Postoje fotografije, filmske snimke, sudskomedicinski nalazi i sudski spisi. Postoje stare i nove optužnice.

Postoji i činjenica da je jedan čovjek ranije pravomoćno osuđen.

Ali postoji i sedamnaestero okrivljenih iz nove optužnice iz 2020. godine, za koje je hrvatsko tužiteljstvo tražilo suđenje u odsutnosti jer nisu dostupni Republici Hrvatskoj.

Zato se 35 godina nakon zločina više ne može govoriti samo o potrebi da se „otkrije istina“.

Velik dio istine već je dokumentiran.

Ono što još nedostaje jest potpuni pravosudni epilog.

I upravo zato riječi izgovorene u Četekovcu – da se neće odustati od istine i pravde – nisu samo poruka jedne obljetnice.

IZVOR I FOTO: icv.hr