Nemetin – Vrata slobode nakon mjeseci pakla: obilježene 34 godine od velike razmjene hrvatskih logoraša

Kod spomen-obilježja „Vrata slobode“ u Nemetinu 14. kolovoza 2026. obilježen je Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata i 34. obljetnica najveće razmjene hrvatskih zatočenika iz srpskih koncentracijskih logora.

Na mjestu na kojem su prije 34 godine izmučeni hrvatski branitelji i civili nakon višemjesečnog zatočeništva ponovno stupili na slobodno hrvatsko tlo, položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Počast je odana preživjelim logorašima, njihovim obiteljima, ubijenima u zatočeništvu te svima čija sudbina još nije rasvijetljena.

Obilježavanju su nazočili bivši logoraši, članovi njihovih obitelji i prijatelji te predstavnici državne i lokalne vlasti. Među njima su bili potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić, kao izaslanik predsjednika Vlade, saborski zastupnik Stipo Mlinarić, izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora, osječko-baranjska županica Nataša Tramišak, vukovarsko-srijemski župan Ivan Bosančić te predstavnici gradova Osijeka i Vukovara.

S jedne strane sreća, s druge bol obitelji koje nisu dočekale nikoga

Ivan Anušić prisjetio se 14. kolovoza 1992. i dočeka oslobođenih zatočenika na osječkom Trgu Ante Starčevića. Među okupljenima su tada istodobno živjele dvije potpuno različite stvarnosti: golema sreća obitelji koje su nakon mjeseci neizvjesnosti ponovno zagrlile svoje najmilije i tišina onih koji su uzalud pogledavali prema svakom novom autobusu.

Ministar je podsjetio da se tek iz svjedočanstava oslobođenih mogla potpuno razumjeti brutalnost postupanja prema hrvatskim braniteljima, civilima, ženama i starijim osobama. Poručio je da se ne smije zaboraviti njihova patnja, ali ni odgovornost za ono što im je učinjeno, te da treba ustrajati u zahtjevima prema Srbiji za naknadu štete zatočenicima.

Županica Nataša Tramišak zahvalila je ljudima koji su preživjeli logore i nakon svega nastavili graditi život u slobodnoj Hrvatskoj. Posebno je upozorila na obvezu nastavka potrage za gotovo 1.700 osoba koje se još vode kao nestale iz Domovinskog rata.

Predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Zdravko Komšić rekao je da su na razmjeni bili ponajprije Vukovarci, ali i zatočenici iz drugih postrojbi i hrvatskih gradova. Predsjednik osječko-baranjske organizacije Društva Damir Buljević ponovno je otvorio pitanje ratne odštete i odgovornosti Srbije, dok je Stipo Mlinarić, koji je u zatočeništvu proveo 272 dana, opisao hrvatski grb koji su ugledali nakon prelaska crte razgraničenja kao znak da su napokon došli u sigurnost i slobodu.

Zašto se 14. kolovoza obilježava kao državni Dan sjećanja

Obilježavanje u Nemetinu nije samo godišnjica jedne razmjene. Na inicijativu Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Hrvatski sabor je 26. ožujka 2010. donio odluku kojom je 14. kolovoza proglašen Danom sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata. Odluka je objavljena u Narodnim novinama 40/2010.

Datum je izabran upravo zato što je 14. kolovoza 1992. u Nemetinu iz zatočeništva izašla najveća pojedinačna skupina hrvatskih branitelja i civila.

Put do Nemetina: mjeseci pregovora i stalna neizvjesnost

Do razmjene nije došlo jednostavno. Vlada Republike Hrvatske osnovala je 27. rujna 1991. Komisiju za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima. Komisija je trebala pregovarati o oslobađanju i razmjeni zarobljenih osoba uz primjenu Ženevskih konvencija.

Sporazum o razmjeni zarobljenika između predstavnika hrvatske Vlade i Oružanih snaga SFRJ zaključen je 6. studenoga 1991. uz nazočnost promatrača Europske zajednice. Prihvaćeno je načelo „svi za sve“ te posrednička uloga Međunarodnog odbora Crvenog križa, uključujući registraciju i posjete zatočenicima.

Nakon dodatnih pregovora u Pečuhu u svibnju 1992., krajem srpnja u Ženevi je postignut sporazum o repatrijaciji i razmjeni svih zarobljenika. U pregovorima su sudjelovali hrvatski predstavnik Mate Granić, predsjednik Vlade Savezne Republike Jugoslavije Milan Panić i predsjednik Međunarodnog odbora Crvenog križa Cornelio Sommaruga. Dogovor je 7. kolovoza potvrđen u Budimpešti potpisom predsjednika hrvatske Vlade Franje Gregurića.

Načelo „svi za sve“ nije značilo razmjenu jednakog broja ljudi, nego oslobađanje svih osoba koje je Međunarodni odbor Crvenog križa do srpnja 1992. evidentirao kod obiju strana, uz obvezu naknadnog oslobađanja neprijavljenih zatočenika.

Korak u slobodu na cesti između Nemetina i Sarvaša

Razmjena je provedena na ničijoj zemlji, na cesti između Nemetina i tada okupiranog Sarvaša. S hrvatske strane pregovaračku skupinu vodio je predsjednik Komisije Muhamed Zulić, a predstavnike Vojske Jugoslavije general-major Radovan Radinović. Prisutni su bili i predstavnici Međunarodnog odbora Crvenog križa i UNPROFOR-a.

Prema detaljnoj analizi službenih podataka Ministarstva hrvatskih branitelja, Savezna Republika Jugoslavija dovela je u Nemetin 666 osoba, ali su četiri odbile repatrijaciju u Republiku Hrvatsku. Slobodno hrvatsko tlo toga su dana stoga prešle ukupno 662 osobe.

Za mnoge je prvi korak prema hrvatskoj strani bio trenutak koji će cijelog života nazivati svojim drugim rođendanom. Nakon iscrpljenosti, gladi, premlaćivanja, poniženja, ispitivanja i neizvjesnosti, pred njima su napokon bili hrvatski policajci i vojnici. Nakon završetka razmjene autobusi su krenuli prema Osijeku, gdje ih je na Trgu Ante Starčevića dočekalo mnoštvo građana i članova obitelji.

Dan kada su se vratili

Odakle su dovedeni i tko je bio među oslobođenima

Službena analiza poimeničnih podataka daje precizan sastav skupine koja je 14. kolovoza 1992. stigla u Hrvatsku:

• 484 osobe dovedene su iz Sremske Mitrovice

• 92 osobe iz Vojno-istražnog zatvora u Beogradu

• 68 osoba iz Morinja u Crnoj Gori

• 15 osoba iz Niša

• dvije osobe iz Valjeva

• jedna osoba iz Padinske Skele

Među 662 oslobođene osobe bila su 573 hrvatska branitelja i 89 civila. Razmijenjeno je 657 muškaraca i pet žena. Najmlađi zatočenik imao je 16, a najstariji 67 godina. Čak 566 osoba zarobljeno je između 18. i 20. studenoga 1991. na vukovarskom području, a prosječno vrijeme provedeno u zatočeništvu bilo je oko 250 dana.

Mnogi su tijekom zatočeničkog puta premještani iz jednog logora ili zatvora u drugi. Zato se u osobnim svjedočanstvima uz Sremsku Mitrovicu, Niš i beogradski vojni zatvor često spominju i Stajićevo i Begejci, u kojima su vukovarski branitelji i civili bili držani prije daljnjih premještaja.

714 ili 662 oslobođene osobe – što govore službeni izvori?

Na spomen-obilježju u Nemetinu, u brojnim ranijim izvještajima i u govorima na ovogodišnjoj obljetnici ponavlja se podatak o 714 oslobođenih hrvatskih branitelja i civila. Taj je broj postao dio memorijalnog i javnog prikaza razmjene.

Međutim, dokument Vlade kojim je 2010. predloženo proglašenje Dana sjećanja izrijekom navodi 662 osobe. Isti broj donosi i analiza Ministarstva hrvatskih branitelja objavljena u Hrvatskom vojniku 2020., izrađena prema službenim podacima nastalim neposredno nakon razmjene i usklađena s evidencijama Međunarodnog odbora Crvenog križa.

Ta analiza objašnjava tijek: SRJ je doveo 666 osoba, četiri su odbile povratak u Hrvatsku, pa su u Hrvatsku prešle 662 osobe. U dostupnim pouzdanim izvorima nije jednako jasno dokumentirano kako se došlo do šire prihvaćenog broja 714.

Zato je u novinarskom tekstu najtočnije navesti oba podatka uz jasno objašnjenje: 714 je broj koji se navodi na spomeniku i u aktualnim komemorativnim izvještajima, dok poimenična službena evidencija potvrđuje 662 osobe koje su toga dana stigle iz zatočeništva u Hrvatsku.

Dogovor „svi za sve“ nije u cijelosti proveden

Prema dogovorenim popisima, hrvatska je strana trebala osloboditi 424, a jugoslavenska 790 osoba. Hrvatska je na razmjenu dovela 415 osoba; 156 ih je odbilo odlazak, a devet osoba s popisa nije dovedeno jer je utvrđeno da su počinile kaznena djela koja nisu bila povezana s oružanim sukobom.

Jugoslavenska strana nije dovela 124 osobe iz zatvora u Somboru i Padinskoj Skeli, kao ni dio zatočenika iz Knina, Manjače, Belog Manastira, Dalja i drugih mjesta. Predstavnici Vojske Jugoslavije tada su se obvezali da će ih osloboditi najkasnije do 10. rujna 1992., ali ni ta obveza nije u cijelosti ispunjena.

Zbog toga Nemetin nije označio kraj svih zatočeničkih patnji. Bio je najveća i posljednja velika razmjena, ali su pojedinci ostali zatočeni, a za dio nestalih obitelji ni danas nemaju konačan odgovor.

Gotovo osam tisuća službeno evidentiranih, procjene udruga znatno veće

Prema službenim podacima koje je objavio Hrvatski vojnik, tijekom Domovinskog rata razmijenjeno je ili oslobođeno 7.807 hrvatskih branitelja i civila. Među njima su 3.543 osobe bile zatočene na području Srbije, 354 u Crnoj Gori, 2.517 na privremeno okupiranim područjima Hrvatske, a 610 u Bosni i Hercegovini. Za 783 osobe mjesto zatočenja nije utvrđeno u toj evidenciji.

Udruge logoraša govore o znatno većem broju ljudi koji su prošli neki oblik neprijateljskog zatočenja – oko 30.000. Razlika proizlazi iz kriterija: službeni broj odnosi se na evidentirane, razmijenjene ili oslobođene osobe, dok procjene udruga obuhvaćaju i ljude koji su bili kratkotrajno ili neprijavljeno zatočeni te nikada nisu ušli u potpunu službenu evidenciju. Već je u Vladinu prijedlogu iz 2010. navedeno da je 7.666 osoba tada imalo priznat status zatočenika, dok se ukupni broj svih osoba izloženih nekom obliku neprijateljskog zatočenja procjenjivao na nekoliko desetaka tisuća.

Sloboda nije izbrisala posljedice logora

Za ljude koji su 14. kolovoza 1992. prošli kroz Nemetin, povratak nije značio i kraj zatočeništva u njihovim životima. Fizičke ozljede, bolesti, trauma, gubitak suboraca i neizvjesnost o nestalima nastavili su trajati desetljećima.

Zato spomen-obilježje „Vrata slobode“ nije samo mjesto sjećanja na jedan sretan dan. Ono čuva uspomenu na ljude koji su iz tame logora ponovno došli među svoje, ali i na prazna mjesta u obiteljima onih koji nikada nisu izašli iz autobusa, nikada nisu prešli crtu razgraničenja i nikada se nisu vratili kući.

Njihova patnja, hrabrost i vjera u slobodu ostaju trajno utkane u temelje Republike Hrvatske. Obveza današnjih generacija nije samo položiti cvijet i zapaliti svijeću, nego nastaviti tražiti nestale, utvrđivati odgovornost, čuvati svjedočanstva i imenom sačuvati svakog čovjeka koji je prošao kroz logore.

Izvori

• Ministarstvo obrane RH: obilježavanje 34. obljetnice u Nemetinu, 14. kolovoza 2026.

• Hrvatski vojnik: Razmjena u Nemetinu – za mnoge dan ponovnog rođenja

• Hrvatski sabor i Vlada RH: prijedlog odluke o proglašenju Dana sjećanja, 2010.

• Narodne novine 40/2010: Odluka o proglašenju Dana sjećanja

• Glas Slavonije/Hina: izvještaj s obilježavanja u Nemetinu 2026.

• Hrvatski radio Vukovar: obilježena 34. obljetnica najveće razmjene

• Međunarodni odbor Crvenog križa: oslobađanje i povratak osoba lišenih slobode – sporazum i Nemetin