RASPADAJUĆA JNA I HRVATSKI GRAĐANI 1991.: Odbijanje mobilizacije i vojni sudovi

Sačuvani javni izvori pokazuju razmjere problema, ali ne daju potpun popis hrvatskih građana kojima su suđeni vojni predmeti.

Priče o prisilnoj mobilizaciji 1991. često se svode na jednu sliku: mladić odbija otići na ratište, a JNA ga kažnjava. Stvarnost je bila složenija. Neki su već služili redovni vojni rok, neki su bili pričuvnici pozvani na dužnost, a neki se nisu odazvali pozivu ili su napustili postrojbu. O tome što im se potom dogodilo odlučivali su njihov status, mjesto služenja i vojno pravosuđe pod kojim su se našli.

Savezna vojska gubila je svoj savezni karakter

JNA je bila vojska države koja se raspadala. Nakon izlaska Slovenije i Hrvatske iz federacije, sve više ljudi odbijalo je služiti u njezinim postrojbama ili se odazvati mobilizaciji. Haški sud u predmetu Tadić opisao je promjenu njezina sastava: udio Srba među vojnim obveznicima porastao je s nešto više od 35 posto prije lipnja 1991. na oko 90 posto početkom 1992. Sud je taj pomak povezao s izlaskom Slovenije i Hrvatske, neodazivanjem dijela nesrpskog stanovništva Bosne i Hercegovine te odlascima pripadnika koji su se suočili s diskriminacijom ili više nisu smatrali da služe saveznoj vojsci.

Mijenjao se i časnički sastav. Broj generala JNA smanjio se sa 150 sredinom 1991. na 28 nakon ožujka 1992. Istodobno je vojska imala manjak ljudstva, a oslanjala se i na srpske paravojne postrojbe. To nisu bili samo kadrovski problemi: JNA je gubila obilježja vojske svih jugoslavenskih republika.

Već su 6. listopada 1991. ministri vanjskih poslova Europske zajednice izrazili zabrinutost zbog izvješća da JNA više nije neutralna i disciplinirana institucija. Njezin raspad stoga nije bio samo pitanje oznaka na uniformama. Radilo se o gubitku saveznog karaktera, ljudstva i političke osnove na kojoj je vojska trebala djelovati.

Mobilizacijska kriza i vojni neuspjesi

JNA je nastavila ratovati, ali nije uspjela ostvariti plan da slomi Hrvatsku u kratkom roku. Znanstvena analiza njezine strateške kampanje izdvaja zauzimanje naoružanja i skladišta 32. korpusa JNA u Varaždinu te raspad 1. gardijske divizije na posavskom koridoru kod Tovarnika i Ilače.

Otpor mobilizaciji nije se javljao samo među hrvatskim građanima. Znanstveno istraživanje bilježi masovno dezerterstvo pričuvnika iz Valjeva u Srbiji u rujnu 1991. godine. Amnesty International dokumentirao je i pobune pričuvnih postrojbi koje su nakon poziva na vježbu završile u ratnoj zoni. Poziv na vojnu vježbu tako je za pričuvnike mogao značiti slanje na bojište.

Ovi primjeri ne dokazuju da su svi odbili iz istih razloga niti da su svi bili hrvatski građani. Pokazuju, međutim, razmjere krize: JNA je pokušavala popuniti postrojbe u trenutku kada su joj se pripadnici neodazivali, napuštali ih ili odbijali krenuti prema Hrvatskoj.

Hrvatska je zakonom tražila povratak svojih građana

U Zakonu o obrani objavljenom u Narodnim novinama 49/1991. propisano je da se hrvatski novaci ne upućuju na služenje vojnog roka u JNA izvan Hrvatske. Tijekom služenja nisu se smjeli premjestiti izvan Hrvatske bez suglasnosti Ministarstva obrane.

Sabor je 8. listopada 1991. izmijenio Zakon o obrani. Tom su izmjenom ranije odredbe o premještanju stavljene izvan snage, a uvedena je nova: hrvatske građane koji su tada služili u JNA trebalo je otpustiti u roku od osam dana. Ako ih JNA ne otpusti, hrvatski zakon određivao je da se smatra kako ih je zadržala u zatočeništvu.

Ta je odredba izražavala pravno stajalište Republike Hrvatske. Ne znači da je svakom pojedincu automatski utvrđen međunarodnopravni status ratnog zarobljenika. Za konkretne slučajeve važni su dostupni dokumenti, evidencije i svjedočanstva.

Odbijanje naredbi moglo je završiti pred vojnim sudom

Kazneni zakon SFRJ razlikovao je više djela: neizvršenje zapovijedi, odbijanje primanja ili uporabe oružja, neodazivanje na vojni poziv i samovoljno napuštanje postrojbe. Za odbijanje primanja ili uporabe oružja članak 202. predviđao je zatvor od jedne do deset godina. Za pričuvnika koji bez opravdanog razloga odbije primiti dodijeljeno oružje bio je propisan raspon od tri mjeseca do tri godine. Kazne za neodazivanje i dezerterstvo ovisile su o konkretnom postupku i okolnostima.

U listopadu 1991. pričuvni časnici Desimir Randjelović i Zoran Jonić, stacionirani u Nišu, odbili su zapovijed da s pričuvnicima krenu prema Hrvatskoj. Prema Amnesty Internationalu, odbili su i ostali pripadnici postrojbe, a časnici su odlučili poštovati njihovu odluku. U siječnju 1992. osuđeni su zbog odbijanja izvršenja zapovijedi na šest, odnosno četiri mjeseca zatvora.

Dostupni izvještaj ne utvrđuje da su Randjelović i Jonić bili hrvatski građani. Njihov slučaj zato ne treba prikazivati kao presudu hrvatskim državljanima. On dokumentira kako je vojno pravosuđe postupalo prema pripadnicima JNA koji su odbili krenuti na ratište.

Amnesty International prenio je podatak da je od 1. siječnja 1991. do 1. srpnja 1992. pokrenuto 3.748 postupaka zbog izbjegavanja vojne dužnosti, a za još 5.497 osoba postupak je bio predviđen, ali optužbe tada nisu bile formalno obrađene. Ti se brojevi odnose na šire područje i nisu popis hrvatskih građana ni broj dovršenih presuda.

Marinko Barišić: osobno svjedočanstvo o zadržavanju

Marinko Barišić iz Gašinaca u kasnije objavljenom intervjuu ispričao je da je redovni vojni rok započeo 16. prosinca 1990. u Beogradu. Prema njegovu iskazu, nakon odbijanja odlaska prema Hrvatskoj premješten je u Dedinje, gdje je proveo četiri mjeseca. Krajem prosinca 1991. pobjegao je s majkom preko Bosanskog Šamca i vratio se u Hrvatsku.

Barišićev iskaz osobno je svjedočanstvo, a ne javno dostupna vojna presuda. U istom tekstu objavljen je odgovor Ministarstva hrvatskih branitelja: pozivajući se na hrvatski zakon iz 1991., Ministarstvo je navelo da su hrvatski građani koji nisu pušteni iz JNA trebali biti smatrani zadržanima u zatočeništvu. Budući da Barišić nije bio evidentiran u službenom popisu zatočenih osoba, Ministarstvo je odgovorilo da mu ne može izdati potvrdu o zatočeništvu.

Njegov slučaj pokazuje razliku između zakonske odredbe i službene evidencije. Svjedočanstvo opisuje što je proživio, ali javno dostupni dokumenti ne omogućuju da se njegova priča prikaže kao sudski utvrđen slučaj.

Raspad vojske i sudbina pojedinaca

JNA nije nestala u jednome danu. Tijekom 1991. gubila je pripadnike i savezni karakter, a njezine su postrojbe trpjele neuspjehe na bojištu. U svibnju 1992. završio je njezin formalni prijelaz u nove vojne strukture: ostatak JNA postao je vojskom Savezne Republike Jugoslavije, dok su se pripadnici i strukture JNA u Bosni i Hercegovini uključili u stvaranje Vojske Republike Srpske.

Za hrvatske građane u redovima JNA taj proces nije značio trenutačnu slobodu. Neki su pobjegli, neki su bili zadržani, neki su se suočili s pozivom pričuvnicima, a za neke su odbijanje naredbe ili napuštanje postrojbe mogli značiti kazneni postupak. Dostupna dokumentacija ne daje cjelovit popis njihovih imena ni sudbina, ali jasno pokazuje proturječje: vojska koja je gubila svoju saveznu osnovu i dalje je zahtijevala vojnu poslušnost od ljudi koji više nisu željeli ratovati protiv Hrvatske.

Izvori i dokumenti

• PHB-ov arhivski članak o raspadu JNA i promjeni njezinih obilježja. portal.braniteljski-forum.com

• Haški sud, predmet Tadić, dijelovi o promjeni sastava, transformaciji i podjeli JNA. www.icty.org

• Znanstveni rad o neuspjehu strateške kampanje JNA protiv Hrvatske u rujnu 1991. hrcak.srce.hr

• Znanstveno istraživanje o mobilizaciji i masovnom dezerterstvu pričuvnika u Valjevu. www.cambridge.org

• Zakon o obrani, Narodne novine 49/1991., članak 190.; izmjene i dopune Zakona o obrani, Narodne novine 53A/1991., članci 5. i 9. narodne-novine.nn.hr

• Kazneni zakon SFRJ, članci 201., 202., 214., 217. i 226. portalfo2.pravosudje.ba

• Amnesty International, slučaj pričuvnih časnika Desimira Randjelovića i Zorana Jonića te izvještaj o postupcima zbog izbjegavanja vojne dužnosti. Amnesty International

• Svjedočanstvo Marinka Barišića i preneseni odgovor Ministarstva hrvatskih branitelja. Portal hrvatskih branitelja

• Amnesty International, pregled vojne obveze i ograničenja prigovora savjesti u SFRJ.