Zašto se na Dan državnosti crvenimo od stida, a ne od ponosa

Dok Amerikanci, Turci ili Švicarci s ponosom „prekrivaju“ svoje ulice i kuće nacionalnim simbolima, u Hrvatskoj na Dan državnosti svjedočimo poraznom prizoru. Zagreb, osim tu i tamo centra, a poglavito većina ostalih gradova i mjesta, na taj dan izgledaju gotovo prazno. Izuzmemo li državne institucije, na kojima zastave ionako vise po dužnosti, nerijetko izblijedjele i pokidane, privatni prozori i stambene zgrade sa stotinama stanara ostaju sivi i nijemi.

Zašto se Hrvati boje vlastite zastave? Glavni uzrok ove apatije leži u činjenici da smo dopustili da nam državni simboli postanu taoci političkih prepucavanja. Građani se ustručavaju izvjesiti trobojnicu na prozor jer se boje društvene osude, krivog etiketiranja i svrstavanja u radikalne političke tabore. Nacionalni ponos tako se budi isključivo pod utjecajem stadionske euforije ili na koncertima s jakim ideološkim nabojem. To je jasan dokaz društvenog apsurda – zastavu bez problema stavljamo na automobile kada se slavi sportski uspjeh, ali je ne želimo podići na jarbol kada se slavi sama država. Svaka čast iznimkama.

Osim političkog straha, problem je i poslovična nefunkcionalnost u malim sredinama. Predstavnici suvlasnika u zgradama radije izbjegavaju dogovor o postavljanju običnog nosača kako bi izbjegli svađe, dok lokalne vlasti toleriraju institucije koje praznike obilježavaju ofucanim krpama.

Hrvatska zastava zakonski i ustavno pripada svakome tko je ovu zemlju prihvatio kao svoju domovinu. Isticanje zastave za državni praznik nije čin političkog radikalizma, već elementarna kultura i civilizacijski standard. Ako se i dalje budemo sramili vlastitih simbola na dane kada bismo ih trebali slaviti, postat ćemo društvo bez identiteta – stranci u vlastitoj domovini.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata ’91. (UHBDR91.)