Na “Velikoj krivini” rijeke Save obilježena je 34. obljetnica pogibije osam hrvatskih branitelja, stradalih u jednoj od operacija Domovinskog rata.

Na mjestu gdje je hladna voda Save zauvijek odnijela osam života, danas se ponovno okupila zajednica – u tišini, ali i u ponosu. Kod “Velike krivine” na rijeci Savi, trideset četiri godine nakon kobne noći s 5. na 6. travnja 1992., održana je komemoracija u čast hrvatskim braniteljima stradalima u jednoj od najsloženijih operacija Domovinskog rata.

U zoru toga jutra, osmorica hrvatskih vitezova krenula su u zahtjevnu i opasnu misiju, svjesni rizika, ali vođeni idealom obrane domovine.

Operacija je bila iznimno složena: dio postrojbi prelazio je preko Savskog mosta, drugi visećim mostom prema rafineriji u Bosanskom Brodu, dok je treći, sudbonosni smjer, vodio čamcima preko Save. Upravo taj put pretvorio se u tragediju.

U mraku noći, nemirna rijeka prevrnula je čamac i odnijela živote Anđelka Baraća, Davora Bernardića, Dražena Bukvića, Marka Jelinića, Zvonimira Kvesića, Gojka Lauca – koji se i danas vodi kao nestao – Zorana Seferovića i Ilije Jozića, vozača čamca.

Na mjestu tragedije, između Migalovaca i Zbjega, danas stoji spomen-obilježje – nijemi svjedok hrabrosti i žrtve. Upravo ondje okupili su se članovi obitelji, suborci i prijatelji kako bi odali počast poginulima.

Jedini preživjeli iz prevrnutog čamca, Vjeran Štiglić, ranije se prisjetio toga tragičnog događaja:

“Bili smo zajedno… a onda nas je voda razdvojila. Nije se moglo ništa učiniti”, rekao je tiho, gledajući niz rijeku koja i danas čuva tragove te kobne noći.

Njegovo svjedočanstvo ostaje duboko urezano u kolektivno pamćenje. Glasovi suboraca u tami, vapaj koji se gubio u noći, tijela pronađena tek nakon dana potrage – slike su to koje ne blijede. Posebno se pamti i hrabrost Anđelka Baraća, koji, iako nije znao plivati, nije želio napustiti svoje suborce.

Ovih osam života nisu tek broj. To su sudbine, obitelji i neostvareni snovi utkane u temelje slobodne Hrvatske.

Danas, više od tri desetljeća kasnije, ne brojimo godine – brojimo uspomene. Ne brojimo gubitke – slavimo hrabrost. Ova komemoracija nije samo čin sjećanja, već zavjet budućnosti: da njihova žrtva nikada neće biti zaboravljena.

I dok Sava i dalje neumorno teče, nosi sa sobom tihi zavjet jednog naroda – neka im je vječna slava i hvala.