Hashim Thaçi, kosovski kameleon: Maskirnu uniformu zamijenio je odijelom, a njega – zatvorskom odorom

Hashim Thaçi dugo je izgledao kao čovjek kojemu povijest uredno uklanja prepreke s puta, a on to obilato koristi. Kad je trebalo biti revolucionar, bio je revolucionar. Kad su gerilske uniforme izašle iz mode, odjenuo je odijelo i postao pregovarač. Kad je Kosovo trebalo premijera, bio je premijer. Kad je trebalo predsjednika, postao je predsjednik.

A kad je došlo vrijeme za Haag, otišao je i tamo. Samo što je to bilo jedino putovanje u njegovoj političkoj karijeri o čijem smjeru, a bome i konačnom ishodu, nije odlučivao sam.

Od studentskog pokreta preko Züricha do OVK

Hashim Thaçi rođen je 24. travnja 1968. u selu Broćna (albanski: Burojë), u Drenici, bregovitoj regiji koja će vremenom postati jedno od glavnih uporišta Oslobodilačke vojske Kosova. Studirao je povijest u Prištini i uključio se u albanski studentski pokret u vrijeme kada je režim Slobodana Miloševića ukidao kosovsku autonomiju i kada se politički prostor kosovskih Albanaca sužavao. Početkom devedesetih odlazi u Švicarsku, nastavlja studij u Zürichu i angažira se u političkom organiziranju albanske emigracije.

Mladost, studij, politički angažman – klasični trajektorij nastanka državotvorne ikone - kod Thaçija međutim ima jednu ključnu opasku, a njezino ime je Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), kontroverzna organizacija koju u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji značajan dio javnosti i danas smatra terorističkom, dok je na Kosovu i većinski albanskom zapadu Makedonije doživljavaju korijenom vlastite pobune.

Do kraja devedesetih Thaçi više nije bio studentski aktivist iz Prištine nego jedan od ključnih političkih ljudi kosovske gerile. Bio je na čelu njezine političke strukture, a 1999. predvodio je kosovsku delegaciju na pregovorima u Rambouilletu, gdje je nakon tri i pol mjeseca NATO-ovog bombardiranja Srbije okončan sukob Srba i Albanaca.

Tu nastaje onaj Thaçi kakvog će sljedećih dvadesetak godina upoznavati međunarodna politika - gerilac koji zna razgovarati s diplomatima, čovjek iz rata koji razumije da se prava moć poslije rata neće dijeliti po šumama Drenice nego za okruglim stolovima i u uredima zapadnih diplomata.

Iz uniforme u politiku

Rat je završio, OVK je demobiliziran, a Thaçi se iz uniforme presvukao u odijelo i kravatu. U listopadu 1999. nastaje politička organizacija iz koje će se razviti Demokratska stranka Kosova (PDK), a Thaçi postaje njezin dugogodišnji neprikosnoveni šef. Bio je premijer privremene vlade, član poslijeratnih institucija, zastupnik, stranački predsjednik i naposljetku čovjek koji je nakon pobjede PDK-a na izborima 2007. preuzeo kosovsku vladu.

17. veljače 2008. stiže i vrhunac njegove političke karijere - Kosovo proglašava neovisnost, a Thaçi postaje premijer. Na toj je funkciji ostao do 2014., potom postaje ministar vanjskih poslova i prvi potpredsjednik vlade, a 2016. izabran je za predsjednika Kosova.

U međuvremenu je izgradio ono što se na Balkanu smatra posebnom političkom profesijom: postao je čovjek kojeg međunarodna zajednica poznaje po imenu. Fotografirao se sa zapadnim državnicima, pregovarao sa Srbijom, putovao u Washington i Bruxelles i godinama predstavljao Kosovo kao njegovu prepoznatljivu političku adresu.

Pritom je držao kosovske Albance na okupu, uz neizbježne optužbe za prste u kriminalnom pekmezu sloja nove države koji se naglo bogatio sumnjivim poslovima s partnerima iz regije. Tako je nekadašnji gerilski pokret u njegovoj biografiji postupno postao državotvorna prošlost, a vojnički kapital pretvoren je u civilnu političku moć.

Umalo dogovorio razmjenu teritorija s Vučićem

Najzanimljiviji dokaz koliko se Thaçi udaljio od vlastite ratne biografije bio je njegov odnos sa srpskim voždom Aleksandrom Vučićem, posebno intenzivan potkraj 2010-tih. Dok je Thaçi zapovijedao OVK-om, Vučić je bio Miloševićev ministar informiranja; dva desetljeća poslije sjedili su u Bruxellesu i razgovarali o tome kako jednom zauvijek urediti odnose Srbije i Kosova.

Nije to bilo prijateljstvo, koliko god je balkanska politička čaršija voljela nagađati što se događa iza zatvorenih vrata. Thaçi je nakon jednog njihova susreta u lipnju 2018. rekao da je sastanak bio „teži nego što se može opisati“, dok je Vučić je poslije istog razgovora objavio nešto gotovo dirljivo po ovdašnjim standardima: dogovorili su se da probleme moraju rješavati u miru, „poštujući jedni druge“. Federica Mogherini, tadašnja visoka predstavnica Bruxellesa, egzaltirano je govorila o tome da su Kosovo i Srbija na korak od sporazuma.

Sve dok nisu otvorili temu granica. Thaçi je odbacivao podjelu Kosova, ali je prvi počeo govoriti o „korekciji granice“ i „kreativnim rješenjima“, ograđujući se da ne želi drugu Republiku Srpsku. I Vučić nije bio nesklon zamjeni teritorija – Preševska dolina ekonomski ionako funkcionira kao produžetak Kosova, a Mitrovica kao srpska enklava unutar Kosova.

Zapelo je – danas znamo – oko termoelektrane Trepča, no sama činjenica da su bili na korak od dogovora ilustrirala je Thaçijev politički etos: ideologija je važna, povijest još važnija, ali politika je vještina mogućeg. No, kad su bili na korak od dogovora u Bruxellesu, umiješao se prst sudbine zvani – Den Haag.

Druga priča o Hashimu Thaçiju

Naime, ispod šavova ulickanog Thaçijevog životopisa nabubrio je onaj drugi – životopis obilježen optužbama na račun vodećih ljudi OVK-a, pa tako i Thaçija, za otmice, nezakonita zatočenja, mučenja i ubojstva ljudi koje se smatralo protivnicima gerile. „Protivnik“ je bio prilično rastezljiva kategorija: najčešće je u pitanju Srbin ili Rom, ali i Albanac osumnjičen za suradnju s Beogradom, politički suparnik ili naprosto netko tko nije pokazivao dovoljno entuzijazma prema OVK-u.

Dio tih tvrdnji bio je predmet političkih polemika i istraga, a Thaçi ih je odbacivao. Na kraju je upravo zbog takvih navoda nastao institucionalni mehanizam koji će kirurški precizno presjeći njegovu političku karijeru na dva dijela.

Specijalizirana vijeća Kosova formalno su kosovski sud, no sa sjedištem u Haagu, međunarodnim sucima i međunarodnim osobljem. Osnovana su na temelju kosovskog zakonodavstva i međunarodnog sporazuma kako bi sudila za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druga kaznena djela povezana s razdobljem od 1998. do 2000. godine, što se smatralo korakom dalje u raspletu post-jugoslavenskih ratova i pokušajem da se isprave dosadašnje haške nepravde.

U listopadu 2020. potvrđena je optužnica protiv Thaçija, Kadrija Veselija, Rexhepa Selimija i Jakupa Krasniqija. Prema optužnici, Veseli, Selimi i Krasniqi između siječnja i svibnja 1999. bili uključeni u različite aspekte premještanja, zatočenja ili oslobađanja zatočenika u Klečki. Za Selimija se navodi posebno slikovit detalj: jedan zatočenik tvrdio je da ga je maskirani vojnik OVK-a kojega su ostali zvali 'Desetka', prebio na mrtvo ime, a tek će poslije biti otkriven njegov identitet.

Thaçi je ovdje optužen po zapovjednoj odgovornosti, kao visokopozicionirani pripadnik OVK koji je u tim situacijama propustio spriječiti zločine. A to je značilo da je njegova politička karijera gotova - u studenom 2020., prilično neobično za standarde balkanskih država, podnio je ostavku na mjesto predsjednika Kosova i otišao u Haag.

Branili ga najviši američki dužnosnici

Suđenje je počelo u travnju 2023. Tužiteljstvo je tvrdilo da su Thaçi i ostali optuženi kazneno odgovorni za zločine počinjene od ožujka 1998. do rujna 1999. nad ljudima koje se smatralo protivnicima OVK-a. Optužnica je obuhvaćala šest točaka zločina protiv čovječnosti i četiri točke ratnih zločina. Thaçi se izjasnio da nije kriv. Tijekom postupka saslušana su 134 svjedoka, a u postupku je sudjelovalo 156 žrtava.

Njegova obrana pokušavala je srušiti upravo ono na čemu je tužiteljstvo gradilo slučaj: tvrdnju da je tadašnje vodstvo OVK-a funkcioniralo kao struktura iz koje se može izvesti Thaçijeva kaznena odgovornost. U njegovu obranu svjedočili su i ljudi koji su devedesetih bili u samom vrhu američke politike i diplomacije, među njima James Rubin, Christopher Hill i umirovljeni general Wesley Clark.

Zatvoren krug

Danas je ta je priča dobila prvostupanjsku završnicu. Specijalizirana vijeća proglasila su Thaçija krivim za četiri ratna zločina – ubojstvo, mučenje, okrutno postupanje te nezakonito i proizvoljno zatočenje – i osudila ga na 25 godina zatvora. Istodobno je oslobođen po šest točaka optužnice za zločine protiv čovječnosti jer sudsko vijeće nije utvrdilo potrebne elemente tih kaznenih djela.

Time je zatvoren politički krug koji je trajao više od tri desetljeća – od studentskih demonstracija do emigracije u Švicarskoj, od OVK-a do Rambouilleta, od gerilca do premijera, od proglašenja neovisnosti do predsjedničke palače i onda napokon do pritvorske jedinice u Scheveningenu – i tako još barem 20-tak godina, pribrojimo li razdoblje koliko dugo će još morati sjediti tamo. Ako mu neki anđeo čuvar ne sredi kućni pritvor s nanogicom.

Hashim Thaçi tako u povijest odlazi kao ratni zločinac, no za simpatizere OVK ostat će 'osloboditelj' Kosova, o čemu svjedoči nepatvoreni bijes ljudi s motkama na ulicama Haaga i Prištine koji danas plaču za svojim guruom. Pitate li, dakako, žrtve zločina i njihovih obitelji, stvari stoje baš onako kako piše u obrazloženju prvostupanjske presude.

Između tih dviju slika stoji nešto možda važnije od Thaçijeve osobne sudbine: neugodna činjenica da oslobodilački rat i zločin nisu pojmovi koji se međusobno poništavaju. Sve do danas, znao je kada iz ilegale prijeći u gerilu, iz gerile u diplomaciju, iz diplomacije u stranku, iz stranke u državu. No, specijalizirana sudska vijeća ulaze u povijest kao jedina stvar koju Thaçi svojom kameleonskom političkom vještinom nije uspio iskontrolirati.