PANIKA BEZ POKRIĆA Ne, ‘velika zamjena‘ se ne događa

Stvarna prijetnja dolazi od ekstremnog islamizma i desničarske histerije, dok većina muslimana u Europi želi živjeti u demokracijiJutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.Europom se širi panika zbog islama. U nekoliko europskih zemalja čak polovica stanovništva danas smatra da islam nije spojiv sa zapadnim vrijednostima. Populistička desnica Alternativa za Njemačku (AfD), koja je 6. rujna osvojila je 44 posto glasova u Saskoj-Anhaltu, tijekom kampanje je upozoravala na "islamizaciju" i obećavala prisilne deportacije. Istog vikenda u Velikoj Britaniji stotine nasilnika s fantomkama zauzele su Dover, uzvikujući "Zaustavite brodove" i "Krist je kralj". U Francuskoj prijedlog Marine Le Pen da se zabrani nošenje islamskih marama na javnim mjestima podržava 60 posto birača.Ta je opsjednutost pustila korijenje i u Americi. Ondje više nije dominantan strah od terorista, kakav je bio nakon napada 11. rujna 2001.,već od navodne islamske zavjere čiji je cilj preuzeti Europu iznutra.

Takva percepcija je pogrešna. Europi ne prijeti islamsko preuzimanje, masovna radikalizacija muslimana ni brisanje njezine kulture. U Europi ne postoje "zabranjene zone" u koje vlasti ne mogu ući, šerijatsko pravo ne prodire postupno u nacionalna zakonodavstva, niti se igdje odvija demografska "velika zamjena".

Stvarna opasnost za Europu drukčija je: riječ je o ekstremizmu koji potiču ekstremisti-islamisti, kao i desničarska paranoja raspirivana društvenim mrežama. Ljevica problem pogoršava poričući umjerene, ali stvarne prijetnje koje predstavlja islamizam. Isto čine političari centra, koji šute kako ne bi bili optuženi za rasizam. Takva bi dinamika doista mogla naštetiti europskim liberalnim demokracijama.Šest posto stanovnika

Čak i nakon rekordnog doseljavanja iz zemalja s muslimanskom većinom, muslimani čine samo šest posto od više od 500 milijuna stanovnika Europe. Premda novopridošli useljenici obično imaju više djece od domicilnog stanovništva, stope fertiliteta uglavnom se izjednače unutar dviju generacija. Većina muslimanskih doseljenika zapravo želi izgraditi život u novoj domovini, a ne nametnuti joj inačicu društava koja su napustili. Njihova djeca u školi uglavnom postižu bolje rezultate od svojih roditelja. Među Bangladešanima koji su 2021. u Velikoj Britaniji polagali standardizirane ispite, njih 67 posto do 19. godine upisalo je fakultet, u usporedbi s 38 posto bijelih Britanaca. Mnogi muslimani sudjeluju u političkom životu, poput britanske ministrice unutarnjih poslova i londonskog gradonačelnika. U važnim pitanjima stavovi muslimana zapravo su slični stavovima ostalih Europljana. Istraživanje među britanskim muslimanima utvrđeno je kako se vrlo malo njih protivi zapošljavanju žena.

Što onda toliko Europljana okreće protiv islama?

Mnogi muslimani zastupaju neliberalne stavove; u Velikoj Britaniji 52 posto muslimana homoseksualnost smatra nečim negativnim. Mladi muslimani skloniji su od starijih uvjerenju da nasilje može biti opravdano ako netko uvrijedi proroka: tako misli 41 posto mlađih od 35 godina, u usporedbi s 25 posto starijih muslimana.Zastupanje društveno konzervativnih stavova samo po sebi ne čini nekoga prijetnjom; pojedini desničari koji se predstavljaju kao branitelji Europe jednako se snažno protive homoseksualnosti kao i muslimani koje osuđuju. Ipak, neki od tih stavova trebali bi zabrinuti liberale; ako se država ne usuđuje suprotstaviti nedjelima koja počine pripadnici manjina, to opravdano izaziva ogorčenje.

Jednako je važno razlikovati islam kao religiju od islamizma kao političke ideologije. Za razliku od džihadista koji su izveli napade 11. rujna, većina islamista ne zagovara nasilje. Međutim, mnogi prakticiraju "entrizam", ulazak u demokratske institucije kako bi preko njih promicali neliberalni politički program.

Opasnost govora mržnje

Dobro povezane islamističke organizacije mogu lobirati za vrlo široke zakone protiv govora mržnje ili se protiviti programima suzbijanja ekstremizma. Glavna je opasnost takvog djelovanja lokalna: male i dobro organizirane mreže mogu preuzeti nadzor nad školom, džamijom, lokalnim vijećem ili dobrotvornom organizacijom te ih iskorištavati za obeshrabrivanje integracije i nametanje vjerskog konformizma drugim muslimanima u svojoj okolini. Zabrinutost europskih sigurnosnih službi zbog tih nenasilnih islamista sve je veća. Francuske vlasti strahuju od prikrivenog ulaska Muslimanskog bratstva u institucije. Ipak, francusko Ministarstvo unutarnjih poslova procijenilo je da je s Muslimanskim bratstvom povezano samo 139 od ukupno 2800 muslimanskih bogomolja.

Glavne su žrtve islamizma zapravo drugi muslimani. Homoseksualni i liberalni muslimani suočavaju se sa zastrašivanjem, a žene se prisiljavaju da poštuju tradicionalne običaje kojima im se oduzima sloboda. Populistička ljevica kritike migracija i islamizma često odbacuje kao rasizam, dok populistička desnica raspiruje strah predstavljajući sve muslimane kao prijetnju. U tome se posebno istaknuo Elon Musk, pružajući preko svoje društvene mreže potporu europskoj protumuslimanskoj desnici.

Rješenja koja nudi populistička desnica jednako su neliberalna kao i islamisti od kojih navodno želi zaštititi Europu. Obećanja o masovnim deportacijama, segregaciji i zabranama odijevanja zastrašuju muslimane, otežavaju njihovu integraciju i guraju ih prema ekstremistima.

Zato europski političari moraju ponuditi drukčiji pristup. Nasilje i prijetnje nasiljem treba kazneno goniti. Istodobno, nijedna tema ne smije postati nedodirljiva u ime kulturne osjetljivosti. Sloboda govora nije neprijatelj tolerancije, nego njezin preduvjet. Potrebno je jasno upozoravati i na infiltriranje institucija i na netrpeljivost. Vlade koje se ustručavaju prikupljati ili objavljivati podatke stvaraju prazninu koju zatim ispunjavaju nagađanja i pretjerivanja.

Rješavanje tih problema neće biti ni jednostavno ni brzo, ali razloga za nadu ima. Europski muslimani postupno se uklapaju u društva u koja su se doselili, baš kao što su to prije njih činili katolički, židovski i karipski doseljenici. Dolazak svake od tih skupina izazivao je moralnu paniku i sumnje u to hoće li se ikada uklopiti. Sve su naposljetku pronašle svoje mjesto. Pronaći će ga i muslimani, osim ako im ekstremizam i paranoja ne stanu na put.