SNAJPER SAFARI U SARAJEVU: Jesu li bogati stranci plaćali da pucaju po djeci

Belgijsko savezno tužiteljstvo otvorilo je istragu o mogućoj umiješanosti belgijskih državljana u jednu od najmračnijih i najmorbidnijih priča iz rata u Bosni i Hercegovini – takozvani “snajperski safari” tijekom opsade Sarajeva. Riječ je o tvrdnjama da su strani državljani, navodno imućni avanturisti, ekstremisti ili poremećeni ratni “turisti”, plaćali visoke iznose kako bi s položaja oko Sarajeva pucali na civile. Ne na vojsku. Ne na naoružane protivnike. Nego na ljude koji su pokušavali preživjeti grad pod opsadom: djecu, žene, starce, prolaznike, ljude koji su nosili vodu, kruh ili jednostavno prelazili ulicu.

Belgijski pravosudni aparat reagirao je nakon medijskih napisa i istraga koje su se već otvorile u Italiji, a potom i u Austriji. Talijansko tužiteljstvo u Milanu ranije je pokrenulo postupak nakon prijave pisca i novinara Ezija Gavazzenija, koji je godinama prikupljao informacije o navodnim “vikend snajperistima”. Prema Reutersu, talijanski istražitelji već su ispitivali slučaj 80-godišnjeg bivšeg vozača kamiona iz okolice Pordenonea, koji se dovodi u vezu s navodnim sudjelovanjem ili logističkom ulogom u tim zločinima.

Zločin koji vrijeđa i mrtve i žive

Ako se navodi potvrde, Europa se neće suočiti samo s još jednim ratnim zločinom iz devedesetih. Suočit će se s moralnim ponorom: mogućnošću da su ljudi iz uređenih europskih država dolazili u rat kao na lovački izlet, plaćali kartu smrti i potom se vraćali kućama kao da su proveli vikend u planinama.

To više nije samo pitanje ratnog prava. To je pitanje civilizacijskog raspada.

Opsada Sarajeva bila je sustavno teroriziranje grada. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u više je presuda utvrdio odgovornost najviših dužnosnika Republike Srpske za kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja čiji je cilj bio širenje straha među civilima. No šokantna je činjenica da, unatoč tisućama žrtava, pojedinačni snajperisti uglavnom nisu završili pred sudovima. Još je strašnije pitanje jesu li među njima bili i stranci koji nisu došli iz “vojne nužde”, nego iz bolesne želje da pucaju u ljude.

Haški sudac: “Nisam mogao vjerovati”

Slučaj je dodatno dobio na težini kada je bivši međunarodni sudac Chris Van den Wyngaert, koji je radio i pri Međunarodnom kaznenom sudu i pri Haškom sudu za bivšu Jugoslaviju, javno priznao da je bio šokiran tim informacijama. Rekao je kako u sedam godina rada u tribunalu nije čuo za takav slučaj, iako su glasine postojale dugo. Upravo ta rečenica najbolje pokazuje koliko je ova priča opasna: ako su glasine desetljećima kružile, a nitko ih nije uspio ili nije htio do kraja istražiti, onda problem nije samo u počiniteljima. Problem je i u šutnji sustava.

Van den Wyngaert je upozorio i na ključni pravni okvir: Međunarodni kazneni sud nije postojao u vrijeme počinjenja ovih djela, ali nacionalna tužiteljstva mogu otvoriti istrage. Ako bi se radilo o običnom ubojstvu, mogla bi se otvoriti pitanja zastare. No ako se dokaže da su djela dio šireg napada na civilno stanovništvo, ona mogu biti kvalificirana kao zločini protiv čovječnosti, a takva kaznena djela ne zastarijevaju.

Sarajevo nije bilo poligon za bolesne europske “lovce”

U ovoj priči najviše vrijeđa sama ideja “safarija”. Ta riječ pripada svijetu lova, razonode i egzotike. U kontekstu Sarajeva ona zvuči kao moralni zločin sama po sebi. Jer Sarajevo nije bilo lovište. Sarajevo je bio opkoljeni grad. Njegovi stanovnici nisu bili mete za tuđe izopačene fantazije. Djeca Sarajeva nisu bila trofeji. Majke koje su trčale preko raskrižja nisu bile pokretne mete. Starci koji su čekali vodu nisu bili “ratno iskustvo” za bogate strance.

Ako se pokaže da su pojedinci iz Italije, Belgije, Austrije ili drugih država plaćali da pucaju na civile, tada se mora otvoriti i pitanje tko im je to omogućio. Tko ih je doveo? Tko ih je prevozio? Tko im je dao oružje? Tko ih je pustio na položaje? Tko je primao novac? Tko je nakon svega šutio?

Bez logistike nema “safarija”. Bez zaštite nema vikend-ubojica. Bez organiziranog sustava nema dolaska stranaca na položaje oko opkoljenog grada.

Europa se kasno probudila, ali sada nema pravo odustati

Guardian je još 2025. pisao da je milanska istraga pokrenuta nakon Gavazzenijeve prijave, inspirirane i dokumentarnim filmom “Sarajevo Safari” slovenskog redatelja Mirana Zupaniča, u kojem su iznesena svjedočenja o navodnim stranim plaćenim strijelcima. El País je početkom 2026. objavio da je istraga dobila prvog osumnjičenika, bivšeg vozača kamiona iz Pordenonea, te da se istražuju tvrdnje o organiziranim odlascima stranaca na položaje oko Sarajeva.

Sada se krug širi. Belgija otvara istragu. Austrija, prema medijskim izvješćima, istražuje dvije osobe koje se dovode u vezu s navodnim “snajperskim safarijem”. To znači da se priča više ne može odbaciti kao “ratna glasina”, “urbana legenda” ili “propaganda”. Istrage ne znače presude, ali znače da je prag ozbiljnosti prijeđen.

A kada se radi o mogućem pucanju na civile za novac, nema mjesta diplomatskoj mlakosti.

Pravda zakasnila, ali ne smije biti pokopana

Najveća sramota ovakvih slučajeva jest vrijeme. Prošlo je više od trideset godina. Mnogi svjedoci su umrli. Dokumenti su nestajali. Sjećanja su izblijedjela. Počinitelji su mogli mirno starjeti, graditi karijere, obitelji i ugled, dok su obitelji žrtava ostale s grobovima, fotografijama i pitanjem koje nikada ne prestaje: tko je pucao?

Zato se ove istrage ne smiju pretvoriti u još jedan pravosudni igrokaz za smirivanje javnosti. Ako postoje imena, treba ih otvoriti. Ako postoje rute, treba ih rekonstruirati. Ako postoje posrednici, treba ih pronaći. Ako postoje arhivi obavještajnih službi, treba ih prisiliti da progovore. Ako postoje države čiji su državljani sudjelovali, one se ne smiju skrivati iza protoka vremena.

Jer zločin protiv čovječnosti nije knjigovodstvena stavka koja se zatvara nakon određenog roka. To nije neplaćeni račun. To je rana koja ostaje otvorena dok god se istina sustavno izbjegava.

Pitanje za Europu: koliko vrijedi ubijeno dijete?

Najmonstruozniji dio ove priče jesu navodi da su neki ciljevi imali “višu cijenu”, pa čak i da su djeca bila posebno plaćena. Takve tvrdnje moraju se dokazivati s najvećom mogućom ozbiljnošću, ali sama činjenica da se o njima danas vode kaznene istrage dovoljna je da izazove gađenje.

Ako je ijedno dijete u Sarajevu ubijeno zato što je netko za to platio, onda Europa nema pravo držati predavanja o ljudskim pravima dok taj slučaj ne dovede do kraja.

Ne zbog osvete. Ne zbog politike. Nego zbog minimuma ljudskosti.

Sarajevo je preživjelo opsadu, granate, glad, strah i snajpere. Ali istina o onima koji su u taj grad možda dolazili ubijati iz zabave još uvijek nije preživjela pravosudnu šutnju. Sada, kada se klupko napokon počelo odmotavati u Milanu, Bruxellesu i Beču, najgore što bi se moglo dogoditi jest da Europa ponovno spusti pogled.

Jer ako su “snajperski turisti” doista postojali, onda nisu pucali samo u Sarajevo. Pucali su u samu ideju Europe kao prostora prava, pravde i civilizacije.