POLICAJAC IZMEĐU OVLASTI I STRAHA: Kriminalisti upozoravaju da se službenici sve češće boje postupati

Policijski službenik na ulici često nema nekoliko sati za pravnu analizu. Ponekad nema ni nekoliko minuta.

Pred njim je osoba koju treba zaustaviti, uhititi ili svladati. Netko pruža otpor. Netko prijeti. Netko pokušava pobjeći. Policajac mora procijeniti postoji li zakonska osnova, koju ovlast smije primijeniti i koliko sile smije uporabiti.

Pogriješi li, mora odgovarati.

Ali što se događa kada ne pogriješi?

Upravo to pitanje nalazi se u središtu inicijative koju je Strukovna udruga kriminalista krajem kolovoza 2026. uputila predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću. Udruga tvrdi da među policijskim službenicima raste osjećaj pravne nesigurnosti i strah od postupanja, posebno prema politički utjecajnim, medijski eksponiranim osobama i osobama iz kriminalnog miljea.

Njihova poruka vrlo je ozbiljna: ako policajac počne razmišljati ne samo je li njegova radnja zakonita nego i hoće li zbog nje sljedećih nekoliko godina završiti na sudovima, disciplinskim postupcima i naslovnicama, posljedica može biti najopasnija moguća – policajac koji se u odlučujućem trenutku odlučuje ne postupiti.

Dopis kriminalista datiran je 31. kolovoza 2026., a samo nekoliko dana poslije inicijativu je javno podržao i Sindikat policijskih službenika Hrvatske, koji također govori o nedostatku institucionalne zaštite policajaca.

Slučaj Anne Dujić otvorio je mnogo veće pitanje

Kao jedan od aktualnih primjera Strukovna udruga kriminalista navodi kazneni postupak povezan s incidentom tijekom velikog požara kod Skradina 2024. godine.

Pred Općinskim sudom u Karlovcu 25. kolovoza 2026. počelo je suđenje Anni Dujić. Tužiteljstvo je tereti za prisilu prema službenoj osobi u pokušaju i prijetnju povezanu s postupanjem policijske službenice tijekom požara. Dujić je odbacila optužbe i izjasnila se da nije kriva, pa o njezinoj odgovornosti tek treba odlučiti sud.

Kriminalisti naglašavaju da ne žele prejudicirati taj postupak.

I upravo je to važno.

Ovaj problem ne može se svesti na pitanje tko je u jednom konkretnom predmetu u pravu. Slučaj je samo ponovno otvorio mnogo stariju raspravu: koliko je policijski službenik pravno zaštićen kada primjenjuje ovlasti koje mu je dala država?

Odgovor je složeniji nego što na prvi pogled izgleda.

Zakon već kaže da policajac ne odgovara za zakonitu uporabu sile

Hrvatski propisi već sadrže vrlo snažnu odredbu.

Članak 98. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima propisuje da je, kada su sredstva prisile uporabljena na način propisan zakonom, isključena odgovornost policijskog službenika koji ih je uporabio. Ta je formulacija unesena izmjenama zakona 2019. godine.

Zakon ide i korak dalje.

Članak 98.b propisuje da Ministarstvo policijskom službeniku osigurava pravnu pomoć na svoj trošak kada se protiv njega poduzimaju radnje u prethodnom postupku, kaznenom postupku ili postupku naknade štete povezanom s obavljanjem policijskih poslova – ako policija ocijeni da je te poslove obavio zakonito.

Dakle, zaštita formalno postoji.

Problem na koji kriminalisti upozoravaju nalazi se između tih zakonskih rečenica i stvarnog života.

Policajac može biti uvjeren da je postupao zakonito. To može smatrati i njegovo rukovodstvo. Kaznenu prijavu može odbaciti i državno odvjetništvo.

Pa ipak, time njegov pravni problem nužno ne završava.

DORH odbaci prijavu, ali postupak još može nastaviti oštećenik

Jedna od najvažnijih točaka cijele rasprave nalazi se u članku 55. Zakona o kaznenom postupku.

Kada državni odvjetnik zaključi da nema osnova za progon za kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, oštećenik pod propisanim uvjetima može sam preuzeti kazneni progon kao oštećenik kao tužitelj, odnosno takozvani supsidijarni tužitelj.

Institut ima vrlo važnu zaštitnu funkciju.

Državno odvjetništvo ne smije imati apsolutni monopol koji bi građanina ostavio bez ikakve mogućnosti reakcije ako smatra da je kazneni progon neopravdano obustavljen.

Ali upravo tu kriminalisti vide mogućnost zlouporabe.

Tvrde da pojedinci prema kojima je policija primijenila ovlasti koriste institut supsidijarnog tužitelja ne zato što realno postoje dokazi o kaznenom djelu policajca, nego kao sredstvo osvete, pritiska, diskreditacije ili njegova dugotrajnog financijskog i psihološkog iscrpljivanja.

To nije nova tvrdnja.

Na isti problem kriminalisti upozoravaju najmanje od 2018. godine

Ovo je možda najvažniji dio priče koji se iz dnevne vijesti gotovo potpuno gubi.

Strukovna udruga kriminalista nije 2026. prvi put otkrila problem supsidijarnih tužbi protiv policajaca.

Još tijekom 2012. godine MUP je od policijskih službenika tražio prijedloge vezane uz poboljšanje kaznenopravne zaštite policajaca pri zakonitoj primjeni ovlasti.

Strukovna udruga kriminalista potom je u ožujku 2018. godine ministru unutarnjih poslova uputila konkretnu inicijativu za izmjene Zakona o policiji.

Problem je 2019. završio i u stručnoj literaturi.

Odvjetnik Veljko Miljević u radu objavljenom u Godišnjaku Akademije pravnih znanosti Hrvatske analizira upravo inicijativu kriminalista za sprječavanje mogućih zlouporaba instituta supsidijarnog tužitelja protiv policijskih službenika. U radu se upozorava na dugotrajnost takvih postupaka, moguće suspenzije, radnopravne i psihološke posljedice te mogućnost da policajci zbog straha od posljedica počnu izbjegavati uporabu sile čak i kada je ona zakonita i nužna.

Današnje upozorenje kriminalista zato nije incident.

To je nastavak pravnog spora koji traje godinama.

Stari Kazneni zakon imao je rečenicu koju kriminalisti žele vratiti

Postoji još jedan zanimljiv povijesni detalj.

Kazneni zakon iz 1997. godine imao je poseban članak pod naslovom „Zakonita uporaba sredstava prisile“.

Članak 32. glasio je:

„Nema kaznenog djela kad službena osoba na temelju zakonske ovlasti primijeni sredstva prisile u skladu sa zakonom.“

Novi Kazneni zakon iz 2011. tu opću odredbu više nije sadržavao u istom obliku. Zaštita je kasnije vraćena kroz Zakon o policijskim poslovima i ovlastima, čiji današnji članak 98. isključuje odgovornost policajca kada su sredstva prisile uporabljena zakonito.

Kriminalisti sada žele da načelo ponovno bude potpuno jasno izraženo i na razini Kaznenog zakona.

Njihova je logika jednostavna: ono što zakon nalaže ili dopušta policajcu ne može istodobno biti kazneno djelo ako je službenik ostao unutar granica te ovlasti.

Suspenzija nije presuda, ali posljedice nastupaju odmah

Posebno osjetljivo pitanje jesu disciplinski postupci i udaljenje iz službe.

Pravno gledano, suspenzija policajca nije presuda niti znači da je službenik proglašen krivim.

Ali za policajca posljedice mogu nastupiti mnogo prije konačne odluke suda.

Zakon o policiji dopušta udaljenje iz službe u određenim slučajevima dok traje kazneni ili disciplinski postupak. Za vrijeme udaljenja policajcu pripada 60 posto plaće, odnosno 80 posto ako uzdržava obitelj. Ako postupak završi obustavom ili oslobađajućom odlukom pod zakonskim uvjetima, obustavljeni dio plaće mu se vraća.

Formalno sustav tako čuva pretpostavku nedužnosti.

U stvarnom životu, međutim, višegodišnji postupak može značiti izgubljeno radno mjesto, profesionalnu stagnaciju, obiteljski pritisak, odvjetnike, medijsku izloženost i ozbiljno narušen profesionalni ugled.

Zato se među policajcima često pojavljuje rečenica da „postupak postaje kazna“, čak i kada na kraju ne bude osuđujuće presude.

Upravo na to cilja aktualno pismo.

Policija i DORH nisu jednostavan odnos nadređenog i podređenog

Posebno zanimljiv dio inicijative odnosi se na odnos policije i državnog odvjetništva.

Tu treba biti vrlo precizan.

Članak 207. važećeg Zakona o kaznenom postupku propisuje da, kada postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, policija ima pravo i dužnost pronaći počinitelja, osigurati tragove i predmete te prikupiti potrebne obavijesti.

Ali odnos policije i DORH-a nije moguće opisati ni tvrdnjom da je policija potpuno samostalna ni tvrdnjom da je državni odvjetnik njezin klasični operativni zapovjednik.

Važeći Protokol o zajedničkom radu policije i državnog odvjetništva iz 2021. izričito kaže da njegove odredbe ne mijenjaju zakonom propisane ovlasti i nadležnosti dviju institucija. Istodobno, kada policija od državnog odvjetnika zatraži pravno mišljenje, takvo mišljenje obvezuje policiju u predmetu za koji je zatraženo.

No isti Protokol izričito propisuje nešto drugo što je za ovu raspravu posebno važno:

o taktici i metodici policijskog postupanja, osnovama za uhićenje i dovođenje pritvorskom nadzorniku te podnošenju kaznene prijave odlučuje policija.

Drugim riječima, sustav je zamišljen kao suradnja dvaju tijela s različitim zakonskim ulogama, a ne kao jednostavan lanac zapovijedanja.

Upravo kriminalisti tvrde da je ta granica u svakodnevnoj praksi postala zamagljena i da policijski službenici ponekad već u najranijoj fazi izvida traže „pokriće“ od DORH-a umjesto da koriste vlastite zakonske ovlasti.

Ako je takva pojava doista raširena, tada problem više nije samo pravni. To postaje pitanje profesionalne kulture cijelog sustava.

Policajac ne smije dobiti imunitet

Postoji, međutim, i druga strana koju ozbiljna reforma ne smije zanemariti.

Zaštita policijskog službenika koji zakonito postupa ne može značiti zaštitu policijskog službenika koji prekorači ovlasti.

Europski sud za ljudska prava više je puta naglasio obvezu države da ozbiljne i vjerodostojne tvrdnje o policijskom zlostavljanju istraži učinkovito i neovisno. Hrvatska je i sama izgubila više takvih postupaka u Strasbourgu.

U predmetu Mafalani protiv Hrvatske utvrđena je povreda zbog prekomjerne policijske sile i nedjelotvorne istrage, dok je u predmetu Štitić protiv Hrvatske utvrđeno da navodi o policijskom zlostavljanju nisu učinkovito istraženi.

Zato rješenje ne može biti poruka:

policajac je uvijek u pravu.

Ali jednako tako ne može biti ni sustav u kojem se od policajca zahtijeva da riskira vlastitu sigurnost, fizički intervenira, donese odluku u nekoliko sekundi i primijeni ovlast države, a zatim ga država ostavlja da godinama osobno dokazuje da je učinio upravo ono zbog čega ga je poslala na teren.

Država već odgovara za štetu – kriminalisti žele da to načelo ode dalje

Zakon o policiji već propisuje da za štetu koju policijski službenik počini trećima u službi ili u vezi sa službom u načelu odgovara Republika Hrvatska, dok policijski službenik državi mora nadoknaditi štetu ako ju je prouzročio namjerno ili krajnjom nepažnjom.

Upravo na tome kriminalisti grade svoj prijedlog.

Njihova je ideja da država puno jasnije preuzme pravni rizik postupanja koje policijski službenik poduzima u njezino ime.

Ako je policajac postupao zakonito, ne bi smio osobno godinama biti izložen kaznenom progonu samo zato što osoba prema kojoj je primijenio ovlast želi nastaviti postupak nakon odluke DORH-a.

Ako je policajac prekoračio ovlast namjerno ili krajnjom nepažnjom – mora odgovarati.

Granica bi trebala biti upravo na tom mjestu.

Četiri zahtjeva koja bi ozbiljno promijenila sustav

Strukovna udruga kriminalista od Vlade sada traži četiri povezane promjene: jačanje stvarne uloge policije u početnoj fazi otkrivanja kaznenih djela, izmjene Zakona o policiji i Kaznenog zakona radi jače zaštite službenika koji zakonito postupaju, punu pravnu i profesionalnu zaštitu takvih policajaca te depolitizaciju i profesionalizaciju izbora policijskih rukovoditelja.

Posebno traže da se rukovodeći policijski kadar bira kroz transparentne interne postupke prema stručnosti, iskustvu, profesionalnom integritetu i upravljačkim sposobnostima.

Time problem izlazi daleko izvan kaznenog prava.

Kriminalisti zapravo tvrde da policajca ne destabilizira samo mogućnost kaznenog progona. Destabilizira ga i rukovoditelj koji će ga, čim slučaj dođe u medije, suspendirati kako bi prije svega zaštitio sebe i vlastiti položaj.

Ako je takva dijagnoza točna, nikakva izmjena samo jednog članka zakona neće biti dovoljna.

Hrvatska policija svoju institucionalnu težinu nije dobila slučajno

U pismu premijeru kriminalisti podsjećaju i na povijesnu ulogu hrvatske policije.

To nije samo prigodna rečenica.

Policija je početkom Domovinskog rata bila jedna od prvih organiziranih oružanih snaga hrvatske države. Iz redarstvenih i specijalnih policijskih postrojbi stvarane su jezgre kasnijih obrambenih snaga. Prema podacima MUP-a, u Domovinskom ratu poginula su 762 policijska službenika, više od 3600 ih je ranjeno, a dio se godinama vodio kao nestao.

To povijesno nasljeđe samo po sebi policiji ne daje pravo na nekontroliranu uporabu ovlasti.

Ali državu obvezuje da od službenika kojemu daje značku, oružje i pravo uporabe prisile ne napravi čovjeka koji će u svakoj kritičnoj situaciji prvo računati koliko će ga osobno koštati ako odluči postupiti.

Dignitet policije nije imunitet od odgovornosti

Tu se zapravo nalazi središte cijele rasprave.

Dignitet policijskog službenika ne vraća se tako da se policajce izuzme od zakona.

Vraća se tako da zakon postane jasan.

Policajac koji zlostavlja građanina, prekoračuje ovlast, namjerno krši zakon ili postupa s krajnjom nepažnjom mora odgovarati – kazneno, disciplinski i materijalno.

Ali policajac koji je zakonito obavio posao koji mu je povjerila država mora znati da će ta ista država stajati iza njega.

Ne tek kada nakon pet godina dobije oslobađajuću presudu.

Nego od prvoga dana.

Jer država koja od policajca očekuje da u nekoliko sekundi donosi odluke od kojih ponekad ovise ljudski životi ne može istodobno izgraditi sustav u kojem je najsigurnija profesionalna odluka – ne učiniti ništa.

Ako je upozorenje Strukovne udruge kriminalista da se upravo takva kultura straha počela širiti među hrvatskim policajcima točno, onda njihovo pismo Andreju Plenkoviću nije samo zahtjev jedne strukovne udruge.

To je upozorenje o mogućem problemu funkcioniranja sigurnosnog sustava države.