Dana 02. siječnja 1992., u prisutnosti posebnog izaslanika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea, u Sarajevu je potpisan sporazum o bezuvjetnom prekidu vatre u Hrvatskoj. Nakon dugotrajnih pregovora, sporazum su potpisali hrvatski ministar obrane Gojko Šušak s hrvatske strane te general-pukovnik Andrija Rašeta kao predstavnik jugoslavenske strane.

Ovo primirje predstavljalo je ključni preduvjet za početak mirovnih operacija UN-a u Hrvatskoj, poznat kao Vanceov plan. Sarajevski sporazum dolazi u trenutku kada je inicijativa srpskih snaga značajno oslabila, dok je Hrvatska vojska postala jača u brojčanom, organizacijskom, oružanom i opremnom smislu.

Sarajevsko primirje postalo je nužno nakon neuspjeha velikosrpske politike u Hrvatskoj, koja je zatim preusmjerila svoje napore prema Bosni i Hercegovini. Ovaj označio je kraj prve sveobuhvatne faze rata u Hrvatskoj, otvarajući put faze sukoba niskog intenziteta koji je trajao do kraja 1995. godine.

Sarajevski sporazum može se smatrati diplomatskom pobjedom Hrvatske, jer je zaustavio agresiju i postavio temelje za međunarodno priznanje Republike Hrvatske kao samostalne i neovisne države. Ovaj sporazum, za razliku od prethodnih 15 potpisanih primira, doista je bio poštivan. Nakon njega, Hrvatska je postajala sve bliže međunarodnom priznanju, dok je Jugoslavenska narodna armija (JNA) iskoristila priliku da preusmjeri svoje djelovanje prema Bosni i Hercegovini.