04. srpnja 1951. rođen Mile Dedaković-Jastreb – tko i zašto je uhitio, tukao i optuživao zapovjednika obrane Vukovara?

Dana 22. studenog 1991., nakon okupacije Vukovara, Mile Dedaković i predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga, organizator dragovoljačkih jedinica HOS-a, bivaju uhićeni. Vlasti su osnovale tzv. „Komisiju za Vukovar“ na čijem čelu je bio Josip Manolić, a u čijem su sastavu bili i Josip Perković i Zdravko Mustač.

Mile Dedaković (rođen 4. srpnja 1951.) je umirovljeni stožerni brigadir Hrvatske vojske. Također poznat po svom ratnom nadimku Jastreb, Dedaković je najpoznatiji kao zapovjednik 204. vukovarske brigade i obrane grada Vukovara tijekom bitke 1991. početkom Domovinskog rata. 

S raspadom Jugoslavije, Dedaković se u ljeto 1991. stavlja na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti i pristupa Zboru narodne garde. Kao jedan od rijetkih tada dostupnih iskusnih časnika, Dedaković je postavljen za zapovjednika obrane Vukovara koji se uskoro našao pod općim napadom JNA i pobunjenih hrvatskih Srba.

Dana 22. studenog 1991., nakon pada Vukovara, Mile Dedaković i predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga, organizator dragovoljačkih jedinica HOS-a, bivaju uhićeni. Vlasti su osnovale tzv. „Komisiju za Vukovar“ na čijem čelu je bio Josip Manolić u čijem su sastavu bili i nedavno osuđeni na doživotni zatvor Josip Perković i Zdravko Mustač. Dedakovića i Paragu optuženi su za pokušaj rušenja ustavnog poretka.  Državno odvjetništvo je pokrenulo sudske postupke protiv njih, ali je Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca 1991. donio rješenje prema kojemu su sve optužbe protiv njih proglašene neosnovanima. 

Na drugoj strani, svoju stranu ove mračne i nikada do kraja istražene priče hrvatske ratne povijesti ispričao je za sam Dedaković:

Imate li uz osjećaj ponosa i tuge i osjećaj da ste povrijeđeni, da vam je učinjena nepravda?

– Prema meni je učinjena nepravda i tu nema nikakve dileme, ali kod mene ne prevladava osjećaj povrijeđenosti. Osjećaj nepravde koji nosim moja je osobna stvar. Mislim da se kod nas branitelji previše zamaraju nekim nebitnim stvarima, pa su silno nesretni kada čuju da je netko dobio stan od 120 kvadrata, a oni samo od 118 i slično. To nema smisla. Uvjeren sam, a ne želim nikoga povrijediti, da se tim stvarima bave ljudi koji nisu bili u ratu ili nisu osjetili pravi rat, odnosno išli su u njega zbog vlastitog interesa, a ne da brane i stvaraju svoju državu. Naravno da će nepravde biti, ali tu treba naći pravu mjeru da se ne bismo iscrpljivali na nebitnim stvarima, rekao je Dedaković. 

Nisam prvenstveno mislio na to nego na vaše uhićenje i sve ono što ste prošli na Lašćini? 

– Naravno da me to boli. To je duboko u meni. No, kroz ono što se na Lašćini događalo meni Vukovar je trebao polagati račune nekome kome to nije trebao, nekakvim batinašima, lopovima…

Reći ću vam sada nešto što nikada nisam. Jedan od onih koji me tukao nedavno me molio da ga ne spominjem jer, eto, on se danas bavi biznisom pa mu to može škoditi u poslu! Čekajte malo. Pa, tko je tu lud! Rekao sam mu: ‘Gospodine, to mi vrlo jednostavno možemo riješiti – daj intervju u kojem ćeš reći tko ti je naredio moje uhićenje i zašto, a najbitnije je da mi se javno ispričaš zbog svega onoga što si mi radio’. No, to neće napraviti ni on ni ostala trojica. Samo želim da mi se javno ispričaju i kažu po čijem su nalogu to radili. Time bismo riješili međusobne probleme.

Bolno je to što sam ja tamo morao ispaštati zbog nečijih tuđih grijeha. Što se tamo, preko mene, cijeli Vukovar i sve ono što je tamo bilo željelo iz nekog razloga dovesti u sumnju i postaviti na optuženičku klupu po onoj ‘krivi smo jer smo se tako dugo branili’. Na kraju, kada su vidjeli da me ne mogu slomiti i da mi ne mogu dokazati ono što su htjeli, rekli su da ja ‘izaberem’ dvojicu-trojicu koju će oni onda prokazati kao krivce za pad Vukovara! No, odbio sam. Rekao sam im da sam ja bio zapovjednik, te kao takav snosim najveću odgovornost pa ako sam kriv, rekao sam im, sudite meni.

Na kraju su me, naravno, pustili jer im je trebao žrtveni jarac da sakriju nečije propuste.

Tjedan dana su me tukla njih četvorica. Slomili su mi dva rebra. Nisam mogao stajati. Pretučenog bi me bacili u kotlovnicu, a bilo mi je bolno i disati. Tako fizički i psihički razbijen ležim i razmišljam – što se događa, zašto!? Došao sam do zaključka da je posrijedi bio novac! Stalno su pitali gdje je novac, a ja ništa nisam shvaćao. Nisam shvaćao da mi to rade oni koji nisu imali hrabrosti otići u Vukovar, koji su željeli sakriti mnoge malverzacije oko sredstava i oružja namijenjenih Vukovaru, a koja nikada nismo dobili.

Vas su pretukli u Zagrebu, a mnoge branitelje u Mitrovici, Stajićevu, Nišu… 

– Ne želim sada od sebe praviti dodatnu žrtvu, ali još me više bole ti udarci jer su mi ih zadali naši, a tamo su ipak tukli neprijatelji. Vjerujte mi, bilo bi mi lakše da su me pretukli Srbi, pa i da su me gore pretukli. Kao epilog svega, svi su mi se ispričali, i predsjednik Tuđman, i to u Iloku 1998. kada smo razgovarali u četiri oka u vinskom podrumu samostana. Svi osim te četvorice batinaša. Ali, kad ste me pitali osjećam li neku nepravdu, rekao bih da me čak više od svega boli činjenica da me ni jedan moj nadređeni nije posjetio dok sam bio zatvoren. Rane su zacijelile, iako i danas osjećam posljedice prebijanja, ali boli me osjećaj da me nitko nije želio uzeti u obranu, a pogotovo oni koji su znali da nisam ništa krivo radio.

Koliko je predsjednik Tuđman bio involviran u vaše hapšenje i sve ono što ste prošli? 

– Jedan visoki dužnosnik obavijestio je predsjednika Tuđmana o mome hapšenju i, koliko znam, Tuđman mu je rekao: ‘U redu ako imaš dokaze’. Uvjeravali su ga da su dokazi protiv mene neoborivi te da na sudu ‘padam’. No, znamo kako je to završilo.

Jeste li o tome razgovarali s Tuđmanom u Iloku? 

– Razgovarali smo u četiri oka. Vidio sam konsternaciju na licima mnogih ljudi iz njegova okruženja kad smo se povukli. Bio je već vidno bolestan, zato nisam bio onako izravan kako bih možda bio da mi se slična prilika ukazala ranije, odnosno onako kako sam u sebi već puno puta ‘porazgovarao’ s Tuđmanom. Bio je to korektan razgovor. Pitao me o Vukovaru i dosta se čudio kad sam mu rekao neke stvari za koje sam mislio da su poznate, pogotovo njemu kao vrhovnom zapovjedniku. Čudio se tolikom broju žrtava, pa sam stekao dojam da on nije bio dobro informiran o tome što se tamo događalo. O mom hapšenju nismo puno pričali. Ispričao se i rekao da je takvo bilo vrijeme, da je to bilo pogrešno. Tada sam ga zamolio za korektniji odnos prema 204. brigadi, što je i obećao, ali uskoro je sasvim obolio i umro pa nije mogao to provesti.