Zanimljivo je da su komunističke vlasti, slično kao iu Hrvatskoj, ovu ljudsku sramotu koja je napravila od Berlina grad-logor i gdje su naše smrti brojne obitelji i ljudi nazvale „Zidom antifašizma“. Suludi crveni 'antifašisti' tvrdili su da tim zidom smrti štite Berlinčane od fašističkog i kapitalističkog zapada, što je na Zapadu izazivalo podsmijeh.
Na sličan način su u Jugoslaviji neviđeno pokolje civila u Srbu, Drvaru, Grahovu i drugdje, dana 27. srpnja 1941. godine, proglasili “antifašističkim ustankom”. Ta sramota je čak ostala prisutna do današnjeg dana.
“Nitko nema namjeru podići zid!”, riječi su koje je u lipnju 1961. na konferenciji za tisak izgovorio tadašnji predsjednik Državnog vijeća komunističke Njemačke Demokratske Republike Walter Ulbricht.
Tako je, prema službenim podacima, od gradnje Zida do njegova pada samo oko 5.000 ljudi uspješno prebjeglo na Zapad.
Početkom studenog 1989. već su se uvelike nazirali znakovi raspada DDR-a: tisuće građana je preko ostalih zemalja Varšavskog pakta, prije svega Mađarske, masovno napuštalo zemlju. Zemlja je bila na rubu bankrota, odnosno u odnosima s Moskvom, u kojoj je glavnu riječ već neko vrijeme vodio Mihail Gorbačov, bili su napeti prije svega zbog krutog ponašanja tadašnjeg predsjednika Državnog vijeća DDR-a Ericha Honeckera koji je odbijao politiku Perestrojke.
Vladajuća komunistička stranka (SED) svrgnula je, međutim, krajem listopada 1989. Honeckera, a na njegovo mjesto došao je Egon Krenz. U općoj atmosferi rasuo član Politbiroa SED-a Guenter Schabowski je na konferenciji za strani tisak 9. studenog navečer pročitao jedan od brojnih oglasa državnog vrha koji se ticao slobode kretanja građana. Nakon čitanja oglasa koji je tek trebao stupiti na snagu, Schabowski je na pitanje jednog novinara pogrešno odgovorio da ta mjera odmah stupi na snagu. Vijest se brzo proširila Berlinom jer je konferencija bila prenošena uživo, nakon čega su desetine tisuća građana pohrlile na granične prijelaze gdje su ih zbunjeni pogranični policajci jednostavno pustili u zapadni dio grada. Nakon toga zavladalo je narodno slavlje: gostionice u blizini Zida spontano su počele besplatno točiti pivo,
Istoga dana tadašnji gradonačelnik Berlina Walter Momper otvorio je novi prihvatni centar za one koji su htjeli odmah ostati na Zapadu i odredio da se svakom građaninu Istočne Njemačke dodijeli 100 njemačkih maraka “pozdravnog novca”.
Zanimljivo je da su komunističke vlasti, slično kao iu Hrvatskoj, ovu ljudsku sramotu koja je napravila grad-logor i gdje su naše smrti brojne obitelji i ljudi nazvale „ Zidom antifašizma“ . Suludi crveni 'antifašisti' tvrdili su da tim zidom smrti štite Berlinčane od fašističkog i kapitalističkog zapada, što je na Zapadu izazivalo podsmijeh.
Ali patnje ljudi u Njemačkoj i osramoćenim komunističkim državama, pod “crvenim terorom” bile su strašne i neviđene u povijesti svijeta.
Komunizam je najveće zlo koje je zadesilo čovječanstvo ikada.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.