1. travnja 1991. godine, tzv. Izvršno vijeće "SAO Krajine" donijelo je u Korenici odluku o ujedinjenju s tadašnjom Republikom Srbijom (koja je već 1990. godine iz svoga ustava izbacila prefiks "socijalistička"). Fiktivno i protuustavno proglašena teroristička tvorevina "SAO Krajina" u to se vrijeme sastojala od općina: Knin, Benkovac, Donji Lapac, Obrovac, Gračac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Hrvatska Kostajnica, Glina, Petrinja, Pakrac i Dvor na Uni, a u nju su (prema istoj odluci) ulazila i sva naselja sa značajnijim postotkom srpskog stanovništva koja su se izjasnila za pripajanje bilo kojoj od ovih općina ili će to učiniti u budućnosti, "u procesu razgraničenja sa SR Hrvatskom".

 To je među ostalim značilo, da će se (nakon "referenduma srpskog naroda u 'SAO Krajini'") na tom području primjenjivati Ustav i zakoni Srbije, odnosno pravni sustav SFRJ. Zanimljivo je ovo pozivanje na "pravni sustav SFRJ" koji više nije postojao budući da ga je Srbija planski i smišljeno razorila. Naime, ova je republika jednostranom odlukom donijela amandmane na svoj ustav 28. ožujka 1989. godine, a u rujnu 1990. godine i novi ustav kojim je praktično derogirala postojeći Ustav SFRJ i de iure srušila pravni poredak tadašnje savezne države (de facto je on srušen u vrijeme tzv. antibirokratske revolucije listopada 1988., nasilnim svrgavanjem tadašnjeg političkog vodstva AP Vojvodine i ukidanjem autonomije ovoj pokrajini). U takvoj situaciji, nakon što je Srbija poslije poništavanja autonomije Vojvodine i Kosova i stavljanja pod kontrolu Crne Gore praktično razorila temelje SFRJ (jer prema njezinu Ustavu, sve odluke vezano za status pojedinih članica Federacije morale su se donositi konsenzusom), ona je nastavila s "izvozom" svoje "antibirokratske revolucije" u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kako bi istom metodom srušila i političke garniture u ovim republikama i tako stvorila uvjete za povratak na platformu unitarne Jugoslavije (odnosno "Velike Srbije"). U sklopu tih nastojanja, 28. veljače 1989. godine (u Kninu), okuplja se preko 5000 srpskih ekstremista i to je početak "ere mitinga" ili "događanja naroda". Skupovi mržnje i huškanja održavaju se diljem Hrvatske sve do početka rata, uglavnom u ruralnim predjelima, odnosno enklavama sa značajnijim udjelom Srba u ukupnom stanovništvu i tako se nastavlja rastakanje socijalističke Jugoslavije upravo od onih koji se na nju pozivaju.  

Željena granica "SAO Krajine" Virovitica - Karlovac - Karlobag

nikad nije dostignuta; vremenom su teroristi reducirali svoje teritorijalne zahtjeve i na kraju su poraženi

(Adresa slike)

U Zagrebu se već 5. travnja iste (1991.) godine sastaje Inicijativni odbor za osnivanje Srpske narodne stranke. Ona je trebala politički predstavljati interese lojalnih Srba, onih koji priznaju Hrvatsku kao svoju državu. Na njezino čelo dolazi Milan Đukić i u početku ova politička organizacija (koja se zalagala za dijalog i kulturnu autonomiju Srba u Hrvatskoj) djeluje uspješno. Uskoro, međutim, započinje negativna kampanja iz "SAO Krajine", pa se Đukić i njegovi suradnici nazivaju "Tuđmanovim Srbima", a SNS "strankom Tuđmanovih Srba" i ona djeluje samo na slobodnom području Republike Hrvatske. Kako godine prolaze, tako se topi i Đukićeva "lojalnost" i on sve češće napada dr. Tuđmana i državni vrh, optužujući ga da "diskriminira i progoni Srbe". Tako je, primjerice, 31. srpnja 1995. godine izjavio kako "Srpska narodna stranka ne može pozdraviti Splitsku deklaraciju između predsjednika Tuđmana i Izetbegovića o vojnoj suradnji Hrvatske i BiH", čime se otvoreno stavio na stranu agresora i izjednačio s najekstremnijim dijelom svojih sunarodnjaka koji su već počinili masovne zločine i razorili čitave regije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini - bilo je to samo dva tjedna nakon genocida što su ga srpske snage pod zapovjedništvom ratnog zločinca Ratka Mladića počinile u Srebrenici (u tobože "zaštićenoj zoni" koju su "osiguravale" snage UN-a).

 Poslije poraza na izborima od stranke SDSS, Đukić kritizira Milorada Pupovca i izjavljuje kako je on "marioneta Slobodana Miloševića".

 Tjedan prije hrvatskog općenarodnog referenduma (12. svibnja 1991. godine), srpski teroristi održali su svoj jednonacionalni "narodni referendum" s postavljenim pitanjem:

 "Da li ste za prisajedinjenje SAO Krajine Republici Srbiji i da Krajina ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji žele da očuvaju Jugoslaviju?"

 Nakon toga, 16. svibnja iste godine, "Skupština Krajine" donijela je odluku po kojoj je "teritorij Krajine sastavni dio Srbije".

 Ovaj protuustavni referendum, kako ni druge odluke fiktivne terorističke teritorijalne tvorbe na tlu Republike Hrvatske, nije priznao nitko - ni Hrvatska ni svijet. Nažalost, svoju autodestruktivnu politiku "krajišnici" su nastavili sve do proljeća-ljeta 1995. godine, kad su u munjevitim operacijama hrvatskih snaga "Bljesak" i "Oluja" teško poraženi i primorani na bijeg.

 Danas mnogi u Srbiji (i ne samo u Srbiji) pokušavaju krivotvoriti činjenice i dokazati kako je "Hrvatska započela rat", gubeći iz vida kako sama kronologija događanja iz tog razdoblja na kriznim područjima govori sama za sebe. Srpski ekstremisti započeli su svoje huškačko, razorno djelovanje u Hrvatskoj već posljednjeg dana veljače 1989. godine, u vrijeme dok u Lijepoj našoj nije bilo nijedne stranke - osim vladajućeg Saveza komunista Hrvatske čiji su članovi masovno bili upravo oni. HDZ je formiran u ilegali 17. lipnja 1989. (dakle, više od 4 i pol mjeseca nakon prvog srpskog mitinga u Kninu), a na vlast je došao (prema zakonima formalno postojeće SR Hrvatske) na prvim višestranačkim izborima travnja/svibnja 1990. godine, pa je apsurdno tvrditi kako su ova stranka i dr. Franjo Tuđman izazvali krizu i isprovocirali oružani sukob. Uzmemo li u obzir sva kasnija događanja na privremeno okupiranim hrvatskim područjima ("balvan revoluciju" i naoružavanje znatnog dijela srpske manjine - što započinje već 17. kolovoza 1990., sve do oružanih incidenata što su ih ekstremni Srbi smišljeno organizirali s ciljem prolijevanja krvi i stvaranja uvjeta za uvođenje izvanrednog stanja pri čemu bi kontrolu nad tadašnjom SFRJ uspostavila "JNA" na koju su već tada Slobodan Milošević i Srbija imali najveći utjecaj), posve je jasno kako je Hrvatskoj bio nametnut rat koji nije mogla izbjeći.

Autor: Zlatko Pinter / PDN