Osvajanjem Hrvatske Kostajnice, 13. rujna 1991. pobunjeni Srbi ostvarili su značajan cilj na bojišnici Banovine. Mjesecima su, uz pomoć JNA, slamali obranu Kostajnice osvajajući okolna sela i blokirajući prometnice prema Hrvatskoj Dubici. Hrvatska država uzalud pokušavala je pregovorima, ustupcima i osnivanjem policijskih postaja ovladati stanjem na Banovini.

Već u lipnju pučanstvo nezaštićenih sela masovno je bježalo pred zločinima pobunjenih Srba koji su nemilosrdno likvidirali civile ili su ih čak koristili kao „živi štit“. U panici je napuštena i Kostajnica koju početkom kolovoza zauzimaju pripadnici 1. brigade Zbora narodne garde, MUP-a i Bojne Zrinski.

Daljnje borbe za Kostajnicu bile su vrlo dobro medijski popraćene, ali kako pobunjenici nisu birali žrtve, upravo je tu nastradalo dosta novinara. Najviše su odjeknule pogibije Gordana Lederera te ruskog novinarskog dvojca: Viktora Nogina i Gennadija Kurinoja. U tako opasnim uvjetima Kostajnicu je posjetio predsjednik Franjo Tuđman.

No obranu, koju su pod zapovjedništvom Zvonimira Kalana držali pripadnici 1. brigade Tigrova, MUP-a i domaći branitelji bilo je sve teže organizirati. Pad brda Djed, ključne točke obrane, značilo je i početak kraja jer su se branitelji ubrzo našli bez streljiva i sanitetskog materijala. Unatoč pregovorima i dogovorenim uvjetima predaje, uslijedila je kalvarija hrvatskih branitelja.

Većina ih je provedena u logoru na Manjači, a manji dio u Glini gdje su prošli višemjesečnu torturu. Civilno stanovništvo i domaći branitelji znali su vrlo dobro što ih čeka ako se predaju. Uz grupu Tigrova i pripadnika zagrebačke policije, njih oko 120 krenulo je u proboj. Prošavši više zasjeda, pri čemu ih je poginulo sedamero, dok je dvanaestero ranjeno i ozlijeđeno, uspjeli su stići do Hrvatske Dubice.

Gotovo svi Hrvati iz Kostajnice koji su se predali naknadno su likvidirani.