(Zapisano povodom 13. januar – Dana hrvatskog naroda u Crnoj Gori)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Vrijeme i vjekovi ne mogu mijenjati ljude, identitete, kulturu, običaje, vjeru ni naciju. Trinaesti januar Dan hrvatskog naroda u Crnoj Gori predstavlja jednu od najsvjetlijih tačaka poštovanja i multikulture. Datum čije je uporište u unutrašnjoj svijesti i snazi.  Danas svaki Crnogorac, ali i pripadnici manjebrojnih naroda, treba sa ponosom da čestitaju ovaj dan hrvatskom narodu Crne Gore  narodu koji je vjekovima gradio i satkao najljepše pomorske, književne, istorijske i društveno-političke segmente u drevnim mozaicima na kapijama Mediterana. I ma koliko da je vaša istorija, kao i pomorska tradicija, bila burna i jaka poput bura i oluja, ostali ste svoji na svome. Vaše boje su sa ponosom utkane u hrvatsku zastavu, ali vi ste cjeloviti dio i crnogorske zastave. Vaša autohtonost i vaša samobitnost snažne su upravo zato što nijesu nastajale u sukobu, nego u trajanju. Hrvat je ovđe bio i pomorac i književnik, i sveštenik i arhitekta, i graditelj i čuvar śećanja, i učitelj i trgovac, i hroničar prostora i njegova savjest. Hrvat u Crnoj Gori nikada nije bio prolaznik. Bio je onaj koji ostaje, koji podiže i gradi koji ostavlja trag kao lični pečat drevne istorije. Ovđe se ośećao ne po brojnosti, već po onome što je ostajalo iza njega.

U Boki, u njenim gradovima i zalivima, hrvatski identitet nikada nije bio potreba za dokazivanjem, već prirodno stanje. Govorio se kroz bedeme i kapele, kroz oltare i crkve, kroz ostrva i rtove, kroz rukopise, barke i jedra, kroz pjesmu i život koji je trajao uz more. Nije imao potrebu da se nameće, jer je pripadao ovom prostoru na način koji ne traži dokazivanje bio je dio njegovog poretka, njegovog trajanja i njegove duboke istorije.

Foto: Mladi sa podignutom Hrvatskom i Crnogorskom zastavom

Vi ste onaj ljepši dio Crne Gore  ne po estetskoj samohvali, nego po dubini nasljeđa koje ste utkali u njenu kulturu. Vaš identitet nije slabost, već snaga. I ma koliko bio na udaru velikosrpske dogme, ma koliko se pokušavao potisnuti, razvodniti, preimenovati ili svesti na bezlične floskule, ne dajte se. Jer vi đe god da ste, uvijek ste bili i ostali jedno Hrvati. Sve van toga je pokušaj asimilacije, negacije i nasilnog preoblikovanja, kojim se identitet ne priznaje, već razgrađuje. Posebno je opasna ta podla i zamorna floskula „Bokelj“ kada se koristi ne kao regionalna odrednica, nego kao sredstvo poništavanja nacionalnog bića. Ona ne želi da vas opiše  ona želi da vas proguta i obezliči. Ne dozvolite to sebi. Jer regionalna pripadnost nikada ne smije biti zamjena za narodnu.

Trinaesti januar ne gradi smisao na formalnom izjašnjavanju, već prostoru potvrđivanja. On ne mjeri pripadnost brojčanim odnosima, već njenom dubinom i trajnošću. U tom smislu, manjina se ne prepoznaje po slabosti, nego po stepenu odgovornosti prema vlastitom identitetu i prema društvu u kom živi. Narod koji je siguran u sebe nema potrebu da osporava drugoga da bi potvrdio vlastito postojanje. Hrvatska zajednica u Crnoj Gori opstajala je upravo zahvaljujući toj svijesti znajući kome pripada i znajući đe pripada, ostajući vjerna sebi, ali i prostoru koji dijeli sa drugima.

Još je August Šenoa, u svojim “Zagrebuljama”, zapisao da pravi hrvatski svijet čine oni koji se ne odriču svoga jezika i svojih običaja. Taj duh, koji je on ośetio pod starim Okićem, bio je vezan za unutrašnju postojanost naroda. Taj isti duh živi i danas među Hrvatima u Crnoj Gori u onima koji znaju ko su, čak i onda kada im se to pokušava osporiti.

Šenoina vjera u trajnost hrvatskog naroda najdublje je izražena u riječima koje nijesu patetične, već nastavljaju svetu baštinu vjernosti domovini.: „Oh da, ljudi, ti grobovi minulosti usred božanskoga perivoja, to su žrtvenici budućnosti dok nas ovo sunce grijalo bude, dok ovim zrakom disali budemo, donle nije Hrvatska propala.“ U tim riječima nema geografskog ograničenja. One važe podjednako u Zagrebu i u Boki, u Slavoniji i u Kotoru, svuda đe postoji svijest o pripadanju i identitetu. Nije slučajno ni to da je upravo Šenoa prvi u hrvatskoj prozi zabilježio pjevanje Lijepe naše: „Tu nas deset udari u jedan glas u pjevanje a što smo pjevali, pitate me? Što, nego Lijepa naša domovina, oj hrvatska zemljo mila!“ Pjesma je tada prerasla u molitvu i simbol prepoznavanja, to je bio znak da narod postoji i onda kada nije politički snažan, kada je razasut, kada traje u tuđim okvirima. Zajednički glas ne nastaje iz prostora, već iz svijesti o sebi. On prelazi granice bez potrebe da ih objašnjava ili ruši, okupljajući Hrvate đe god da žive, ne kroz prizivanje prošlosti, nego kroz trajno prepoznavanje pripadanja. U tom ključu, trinaesti januar postaje mjesto unutrašnje sigurnosti znak identiteta koji ne čeka tuđe odobrenje.

I zato, kao čovjek Crne Gore, kao pisac i kao hrišćanin, ośećam obavezu da na ovom mjestu stanem uz vas. Ne simbolično i ne deklarativno, već ljudski i odgovorno. Danas stojim na istim onim bedemima na kojima se vjekovima branilo ime, dostojanstvo i vjera. Stojim uz hrvatski narod u Crnoj Gori u odbrani vašeg imena i vaše svete katoličke vjere, ne kao čin pripadnosti jednoj strani, već kao čin poštovanja prema čovjeku i prema pravu da se bude svoj. Jer odbrana identiteta drugoga uvijek je i odbrana sopstvne slobode. Neka vam je srećan i blagoslovljen Dan hrvatskog naroda u Crnoj Gori. DA SU VJEČNE I HRVATSKA I CRNA GORA.