Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatska je priznala Svetu Stolicu, no Vatikan je službeno priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.
Hrvatska se 1991. našla u izuzetno teškoj situaciji.
Pod jedan, uz raspad višenacionalne države Jugoslavije, na djelu se događao i raspad totalitarnog sustava komunizma koji je zahvatio sve komunističke zemlje Europe. Međutim, niti jedna zemlja bilo koje komunističke države Europe nije se našla raspadom komunizma u tako teškoj situaciji kao Hrvatska. Raspad Jugoslavije i propast komunizma bila je uzrok brutalnoj agresiji na Hrvatsku od strane komunističke jugoslavenske vojske JNA, kojoj su pomagali srpski četnički odredi Srba iz Hrvatske, ali i Srbije, Crne Gore i BiH. Ta je agresija bila praćena ne samo oružanim sukobima, već i teškim zločinima protiv hrvatskih žena, djece, staraca, kao i zarobljenih civila i vojnika.
Pod dva, to je bio vrlo težak zadatak s obzirom da je Jugoslavija bila 'miljenica zapada' među komunističkim zemljama, kao iu masonskim britansko-framcuskim krugovima. Ta je politika bila još na djelu od završetka I. svjetskog rata.
Pod tri , Jugoslavija je imala široko razgranatu mrežu diplomacije diljem cijelog svijeta, često podržavanu paraobavještajnim djelovanjem SDS (komunistička Služba državne sigurnosti) i KOS-a (Kontraobavještajna služba JNA), koje su 45 godina sustavno blatile hrvatski narod i kadrovirale velikosrbe u diplomaciji.
To je umnogome otežalo diplomatsko priznanje Hrvatske, za kojim je hrvatski narod gorljivo čeznuo.
Dvije države davale svaku vrstu pomoći
Od samog početka i vrlo teške situacije u Hrvatskoj, te nesklonosti i nerazumijevanju međunarodne zajednice, dvije su države davale svaku vrstu diplomatske, pa i druge pomoći Hrvatskoj: Vatikanu i Njemačkoj.