Stepinac mučenik

Međunarodni tisak je, uz emigrantski tisak, za koji je to bilo očekivano, u superlativima počeo pisati o kardinalu Stepincu i njegovu mučeništvu. Stoga Udba pokreće i medijsku akciju, a Akrap ovako citira jedan njihov dokument: „U cilju paraliziranja tendencioznog pisanja povodom Stepinčeve smrti poduzete su mjere da se međunarodna javnost pruži što točniji i objektivniji podaci o njegovom vladanju i razlozima suđenja. Zbog toga je dopisnicima stranih agencija dat sažet tekst Stepinčeve političke djelatnosti za vrijeme njemačke okupacije, uvjete pod kojima je živio poslije suđenja na uvjetnom otpustu, mogućnosti liječenja itd. Ovakvi podaci servirani su stranom tiskom koji ih je rado prihvatio, a na istoj liniji i sa sličnim komentarima na stranim jezicima nastupio je i Radio Beograd 12. veljače u emisijama za inozemstvo. Ovo je imalo pozitivne rezultate pa su znatno smanjeni negativni napisi u međunarodnom tisku”.

Udba je u potpunosti preuzela kontrolu nad svim vrstama pismenih pošiljki najviših crkvenih velikodostojnika u Jugoslaviji. Ne samo da je sva pošta bila kontrolirana nego Udba posebno ističe da je „9 telegrama zaplijenjeno zbog neprijateljskog sadržaja (politička emigracija)”, a to znači da ti telegrami nisu stigli onamo kamo su bili upućeni. U Udbinu dosjeu kardinala je Obavijest o smrti kardinala Stepinca, u kojoj se obavještavaju vjernici da će se „mrtvo tijelo dobrog Nadbiskupa sahraniti u Gospodinu u subotu 13. veljače u 10 sati nakon svete mise zadušnice i propisanih odrešenja, u župnoj crkvi u Krašiću“. Na osmrtnici se jasno vidi kako je netko precrtao „u župnoj crkvi u Krašiću“ i nadopisao pisaćim strojem „U Prvostolnoj crkvi u Zagrebu“. Iako je Udba inzistirala da se kardinal pokopa u obiteljskoj grobnici u Krašiću, nadbiskup Šeper je vještim manevrima pozitivno riješio pitanje mjesta ukopa. Ivan Krajačić Stevo, prvi načelnik Ozne, koji je poslije rata obnašao visoke dužnosti, tvrdi da je on dao odobrenje jer uz ostale razloge nije htio da se Krašić pretvori u novu Mariju Bistricu i mjesto masovnog i javnog hodočašća. Uoči pokopa u Zagrebu Udba je, piše Akrap, pritvorila desetke osoba (bivši križari, istaknuti klerikalci i sl.), a mnoge privela na obavještajne razgovore. Istodobno je politički dio vlasti upozorio strane diplomatskih predstavnika da „njihovo moguće službeno sudjelovanje u sprovodnom obredu neće smatrati prijateljskim činom prema FNRJ”.

Fra Bonaventura Duda, jedan od suvremenika kardinala Stepinca i svjedok kauze sjeća se da se vijest o Stepinčevoj smrti „kao munja proširila u Zagrebu.” Kardinalovo tijelo još nije stiglo u Zagreb, a pred Katedralom su stizale nepregledne kolone ljudi. A kad su dovezli lijes, „čas je bio nezaboravno vječan, u dubokoj boli i šutnji”. Kad je lijes otkriven, vinuo se „uzdah do neba iz svih naših grudi: 'Svetac!'”, sjeća se str. Duda. Vjernici su bdjeli uz svoga nadbiskupa do subotnjih ranojutarnjih sati. Bila je to noćna procesija uz suze, pjesme, zazive. Klerići su primali na stotine krunica kojima bi dotakli kardinalovo tijelo. Iako su posvuda bili prisutni agenti Udbe, ipak su bili nemoćni pred tisućama ljudi koji su dolazili i iz najudaljenijih krajeva Hrvatske, a pred Katedralom su se vidjeli i automobili stranih registracijskih oznaka.

Savezna i hrvatska Udba izradile su detaljne analize o mogućim posljedicama smrti kardinala Stepinca. Udba je „nekoliko puta upozoravala funkcionara zagrebačke nadbiskupije na političke aspekte u kampanji oko Stepinca poslije njegove smrti, a posebno u vezi Stepinčeva groba. Čak je predloženo da se odgovorni kaptolski funkcioner za uređenje i vođenje Stepinčeva groba administrativno goni zbog remećenja javnog reda i mira”.

Naime, Udba u svojim izvješćima često upućuje na to da se „odmah ispod maske nalazi vijenac s hrvatskom trobojnicom bez petokrake zvijezde”, a to smatra ozbiljnom provokacijom.

Stepinac u društvu Kvaternika, Zrinskih, Frankopana, Kuharića – velikana hrvatske povijesti

Stepinčevi zemni ostaci počivaju u sredini kora Katedrale, iza Svetohraništa. Ne, u početku su bili u kripti. Naime, 13. veljače 1960. franjevački klerici, kojima je povjerena ta dužnost, položili su lijes na lijevu stranu ispod glavnog oltara, kraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca. Ovdje su pokopani i biskup Aleksandar Alagović, Eugen Kvaternik, Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan i Ivan Antun Zrinski, a nakon Stepinca i nadbiskupi Šeper i Kuharić. 37 godina nakon Stepinčeve smrti, po naputku Kongregacije za kauze svetaca i nakon identifikacije zemnih ostataka, iznad grobnice zagrebačkih biskupa i nadbiskupa napravljen je novi grob prema nacrtu dr. sc. Antuna Ivandija, koji je u srebru izlio akademski kipar Hrvoje Ljubić, a njegovu unutrašnjost uredile su redovnice iz više zajednica. Sarkofag je bio ukrašen pločama koje su prikazivale niz događaja iz Kardinalova života: krunjenje kipe Majke Božje Bistričke, krašićko zatočeništvo, propovjednička služba, Križni put u Mariji Bistrici, posveta spomen-crkve u Biskupiji kod Knina, montirani proces u Zagrebu, zatočeništvo u Lepoglavi, 1990. god. kardinalovo tijelo na odru u katedrali i dr. Na krovnom zabatu također su značajni motivi: grbovi koji su vezani za hrvatsku povijest; onaj Ivana Pavla II., kardinala Franje Kuharića i Stepinčev grb.

Ispod groba nalazi se posmrtna maska ​​prema onoj koju je sa Stepinčeva mrtvog lica napravila Mila Wod. Grob je dugačak 2,82 m, širok 1,8 mi visok 2,22 m. Srebrne ploče s njega skinute su 1. listopada 1998. godine, uoči beatifikacije, te se od tada vidi kardinalovo tijelo. Kako je tada rekao nadbiskup Josip Bozanić: „tim obredom lik kardinala Stepinca sa smrtnim ostacima izložen je na javno štovanje”.

Na samom grobu nema trenutka kada je pust i nema nikoga. Tamo su uvijek ljudi, Zagrepčani ili oni koji dolaze u Zagreb, koji dolaze pomoći se Bogu i zahvaliti što je Hrvatska dala takvog sina kojim se može ponositi malo koji narod na svijetu – voljenog i velikoga kardinala Alojzija Stepinca.

Ne sumnjamo da će kanonizacija kardinala Stepinca biti najveći skup u povijesti hrvatskog naroda. Svi Hrvati, čak i mnogi ateisti, s velikom željom i čežnjom iščekuju taj trenutak.