15. SIJEČNJA 1992. - DAN MEĐUNARODNOG PRIZNANJA REPUBLIKE HRVATSKE

Prije 34 godine (15. siječnja 1992.) Hrvatska je priznata od zemalja tadašnje EZ (Europske zajednice) kao samostalna i suverena država, a prva zemlja s kojom je uspostavila diplomatske odnose bila je Njemačka.

 Te večeri, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman obratio se naciji riječima:

 Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti.

 Hrvatsku su tog dana priznale:

Belgija,  Ujedinjeno Kraljevstvo, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Italija, Poljska, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. Dakle, članicama EZ-a (koja je brojila 12 zemalja), tada su se samostalno pridružile: Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska.

Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, San Marino u Ukrajina Hrvatsku su priznale prije zemalja EZ-a kojima je za takav čin trebalo međusobno usuglašavanje.

 Za Republiku Hrvatsku koja je tada (još uvijek, formalno) u međunarodnim krugovima tretirana kao "jedna od jugoslavenskih republika", bili su to ključni trenuci međunarodne afirmacije i postizanja najvažnijih vanjskopolitičkih ciljeva.

Masovna okupljanja Hrvata i svih drugih građana koji su Hrvatsku doživljavali

kao svoju domovinu, potvrdila su odlučnost i riješenost da se u konačnici izbori sloboda

(Adresa slike)

 U diplomatskim nastojanjima za što skorije priznavanje Lijepe naše koja je teško krvarila pod naletima agresora i već trpjela okupaciju četvrtine svoga državnog područja, prednjačile su Sveta Stolica i Njemačka. Tako je vatikanska diplomacija prva na svijetu, već 3. listopada (u vrijeme bezočnih napada Srbije, Crne Gore i tzv. JNA i razaranja čitavih regija u Slavoniji, Lici, na Banovini, u Dalmaciji uz barbarsku opsadu Dubrovnika i satiranje Vukovara, Nuštra, Vinkovaca i brojnih drugih gradova i sela) obznanila kako radi na međunarodnom priznanju Hrvatske, što je bio dragocjen poticaj za hrvatski narod u daljnjoj borbi za samostalnost i slobodu.

 Prva država koja se samostalno odlučila na ovaj korak bio je Island koji je Hrvatsku priznao 19. prosinca 1991., a istoga dana je takvu odluku donijela i Njemačka (s tim što je ona stupila na snagu 15. siječnja 1992. zbog usklađivanja ovog čina s ostalim članicama EZ-a).

 Dva dana prije zemalja EZ-a (13. siječnja 1992.), odluku o priznanju objavila je Sveta Stolica, a dan kasnije San Marino. Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija koje su Hrvatsku priznale u jesen 1991. godine i same nisu bile međunarodno priznate države, ali su takvim svojim postupcima jasno izrazile solidarnost s hrvatskim narodom i pravom Republike Hrvatske na samostalan put i razvoj, što je svakako imalo svoj odjek i na širem planu.

 Primjer Njemačke dokazuje u kojoj je mjeri Republika Hrvatska bila "neželjeno čedo" u krugu zapadnih zemalja koje su tradicionalno u većini bile još uvijek vezane za ostatke diplomacije "SFRJ" koncentrirane u Beogradu. Ona je praktično Hrvatsku priznala 18. prosinca (iako ne formalno, de iure), što je izazvalo otvorene kritike brojnih država, ali je ova zemlja svojim postupkom pokrenula diplomatsku operaciju koja se nije mogla zaustaviti. Bonn je već uspostavio diplomatske odnose s Republikom Hrvatskom u vrijeme kad su zemlje EZ-a priznale Zagreb.

 Još sedam zemalja (Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija) priznalo je Hrvatsku do kraja siječnja 1992. godine. Ne računajući Tursku, prva azijska islamska zemlja koja je to učinila bio je Iran, a od afričkih zemalja Egipat.

Predsjednik, državnik, strateg i narodni vođa dr. Franjo Tuđman

podijelio je radost zbog međunarodnog priznanja s građanima na Trgu u Zagrebu

(Adresa slike)

 Dana 22. svibnja iste godine, Republika Hrvatska je primljena u Ujedinjene narode, a do tada su je priznale i Rusija, SAD, Japan, Kina i Izrael.

 Tako je naša zemlja u nešto više od 10 mjeseci nakon otvorene agresije s područja Srbije (a započela je napadom na Baranju 3. srpnja 1991. godine masovnim prodorom neprijateljskih oklopno-pješačkih snaga koje su se sastojale od vojnika "JNA", četnika, srpskih dobrovoljaca i domicilnih Srba-terorista), zahvaljujući predanom radu i mudroj politici što su je vodili predsjednik dr. Franjo Tuđman i njegovi najbliži suradnici, postavila čvrste temelje za međunarodnu afirmaciju Hrvatske što je bilo od presudnog značaja za nastavak obrambenog Domovinskog rata u kojem je nepune četiri godine poslije agresor razbijen i potučen do nogu - kako na području Hrvatske, tako i u BiH.

 (Video): Laudato TV, Izdvojeno 15. 1. 2020. - Međunarodno priznanje Republike Hrvatske:

 

Zlatko Pinter/PDN