18. svibnja 1941. Pavelić i Mussolini sklopili Rimske ugovore: dio naše obale pripao Italiji

Rimski ugovori su ugovori koje je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Kraljevinom Italijom u Rimu 18. svibnja 1941. Potpisali su ih Ante Pavelić i Benito Mussolini. Osim kratkog opisa tog događanja, prenosimo sa matica.hr studiozan komentar i osvrt na Rimske ugovore kroz monumentalno djelo „Ustaše na Jadranu“ Nikice Barića koje se na preko 800 stranica bavi ovim gotovo potpuno nepoznatim dijelom hrvatske povijesti. Knjiga studiozno obrađuje vlast Nezavisne Države Hrvatske nad Istrom, Dalmacijom i cijelom hrvatskom obalom nakon kapitulacije Italije 1943. i treba poslužiti svakom građaninu Hrvatske kao uvid u ovu preko pola stoljeća kontroverznu i ispolitiziranu temu.

Treba istaknuti da je već prije Rimskih ugovora velik dio hrvatske obale pripao Talijanima Rapallskim i drugim ugovorima nakon I. svjetskog rata, uključujući i gradove Zadar i Rijeku. Bio je to dio ratnog plijena Italije i predaje hrvatske obale potvrdom srbijanskog kralja koju Hrvatski Sabor nije nikada ratificirao.

Rimski ugovori – od čega se uopće sastoje?

Rimski ugovori sastoje se od triju dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je temeljem tih ugovora pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska). Područje tzv. Druge zone, koja se protezala između teritorija Prve zone i linije Vinica–Plitvička jezera–Plješivica–Čabar–Prenj–Troglav, bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, ni držati ratnu mornaricu. Iako je bilo predviđeno da gradom Splitom i otokom Korčulom upravlja i vlast NDH, to se nikada nije dogodilo. NDH se odrekla držanja vojne mornarice na Jadranu i gradnje vojnih građevina, osim za potrebe policijske i financijske službe. (izvor: enciklopedija.hr)

NDH na Jadranu nakon kapitulacije Italije 1943. – prešućivana tema

Često se u modernoj hrvatskoj povijesti izbjegne ili prijeđe preko teme vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) na području nad kojim je do 1943. vlast bila u rukama talijanske uprave. Poslije, za vrijeme jugoslavenskoga režima, u široj javnosti kolala je priča da je Poglavnik NDH Ante Pavelić zapravo prodao Dalmaciju Talijanima. Naime, Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. područja istočnoga Jadrana pripala su Kraljevini Italiji, i vraćena su pod hrvatsko čelništvo tek kapitulacijom Italije u rujnu 1943. Kao i mnoge druge „jednostavne“ istine u povijesti, ni ta tvrdnja o „prodaji“ nije u potpunosti istinita. Zapravo, malo se toga može detaljno saznati o nešto više od godine dana vlasti NDH u Dalmaciji, Istri i Hrvatskom primorju

Pavelićeva „prodaja Dalmacije“ – povijesne okolnosti, prilike u Europi i svjetski rat

Daleko najprovokativnija tema koju povlači Barić upravo je ona o prodaji Dalmacije. Barić je mišljenja da se Rimski ugovori trebaju postaviti u povijesno-činjenični spektar tadašnjih prilika u Europi. Velike sile poput Njemačke i Italije unilateralno su anektirale područja koja su smatrala da pripadaju njima. Sjetimo li se samo njemačkoga zauzeća Sudeta ili Anschlussa Austrije, vidjet ćemo da su snažnije sile nametale politička i teritorijalna rješenja slabijim i manjim državama. Isto je bilo s talijanskim pretenzijama na istočni Jadran. I da nije došlo do Rimskih ugovora, smatra autor, Italija bi vjerojatno zaposjela područje Dalmacije te zadržala ona područja koja su joj pripala nakon Prvoga svjetskog rata. Dapače, autor naglašava da je „vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji“, piše matica.hr

Talijanska se vlast morala tolerirati, ali čim su Talijani napustili istočni Jadran, ustaška je propaganda učinila sve da proglasi povratak svoje vlasti kao pravedan povratak u maticu državu. Zbog toga je napravljeno novo Ministarstvo za oslobođene krajeve, na čijem je čelu bio splitski odvjetnik Edo Bulat. No Ministarstvo zapravo nije imalo odriješene ruke na području Sušaka, Rijeke i Istre, koji su ušli u sastav novoga njemačkog Operativnog područja Jadransko primorje, a u kojem je dijelom ovlasti imala i nova Talijanska Socijalna Republika. Edo Bulat je nakon rata izbjegao s obitelji u Argentinu i ova je knjiga dobrim dijelom razjasnila mnoge tijekove događanja u Dalmaciji zahvaljujući privatnom arhivu obitelji Bulat.

Barić vrlo detaljno opisuje odnos snaga između građanske i vojne vlasti te ustaša s jedne strane i njemačke vojske, četnika i partizana s druge. Autor ostavlja dojam da je uprava NDH postojano mogla održavati poziciju samo u gradovima, a ponekad ni tamo. Slabe domobranske i ustaške postrojbe bile su izravna posljedica talijanskoga protivljenja stacioniranju hrvatskih snaga za vrijeme njihove vladavine. Kad je u Drnišu uspostavljen VII. ustaški stajaći zdrug za zadarsko područje te vojna posada u Splitu i okolici, to su bili najjači vojni garnizoni NDH. Šibenik je imao vrlo slabe postrojbe NDH, a na dalmatinskim otocima uopće ih nije bilo. To je na kraju dovelo do velike ovisnosti o njemačkoj vojnoj prisutnosti.

Zašto su Nijemci u Dalmaciji podupirali više četnike nego ustaše?

Autor vrlo detaljno opisuje ne tako skladne odnose između Nijemaca i hrvatskih vojnika, kao i uporabu četnika od strane njemačkih snaga u obrani od gerilskih napada partizana. Pritom su četnici često palili i pljačkali hrvatska sela te ubijali Hrvate koji su bili vjerni NDH. Za takve zločine nisu odgovarali. Vrlo su zorno opisana zvjerstva koja su činile sve vojne postrojbe, od ustaša, preko četnika, do partizana, a koja zapravo nikad nisu u potpunosti istražena ni objelodanjena. Među njima posebice se ističe pokolj između 1300 i 1400 Hrvata u Donjem Dolcu kraj Sinja, koju je počinila SS-divizija u čijem je sastavu bilo i mnogo srpskih vojnika.

Osim tog zločina, autor je opisao i mnoge druge, od ustaškog odvođenja Židova u koncentracijske logore, do partizanskog nasilja nad neobranjenim stanovništvom i njihovim prisilnim odvlačenjem u šume i gore. Pritom su Nijemci bili popustljiviji prema četničkim zločinima nego prema ustaškim. Kako Barić kaže: „Nijemci su četnicima dopuštali veće nasilje nad onim Hrvatima koji su bili osumnjičeni za potporu partizanima, primjerice u selima u zaleđu Šibenika.

Za Nijemce to su bile akcije usmjerene protiv partizana i njihovih suradnika, dok su četnici u tim akcijama za nasilje očito bili motivirani i nesnošljivošću prema Hrvatima.“ Zapravo, Barić vrlo potanko opisuje koliko je ta četnička Kraljeva vojska u otadžbini surađivala s neprijateljem istoga tog kralja za kojega su se, navodno, borili. Ipak, Barić napominje da se ne smije zaboraviti da je srpsku pobunu izazvala nerazboritost hrvatskih ustaških vlasti i ustaški pokolji Srba pri samu osnivanju NDH.

Ovo veliko dokumentarno djelo o sudbonosnih godinu dana vlasti NDH u Dalmaciji ne slijedi nikakva ideološka frustracija. Autor prilazi temi trezveno i znanstveno, ne štedeći nikoga odgovornosti, ali i ne podliježući ideološkim frazeologijama i tumačenjima, kakve je pobjednik u Drugom svjetskom ratu potezao gotovo pola stoljeća.