19. travnja 1959. rođen junak HOS-a Jadranko Anić-Antić – ubijen u Vukovaru, njegovo tijelo još nije nađeno - TUŽNO SJEĆANJE

Toga 20. studenoga 1991. na Ovčari su brutalno pobijeni ratni zarobljenici među kojima je bilo i ranjenih branitelja, ali i civila, djece, novinara i žena. Pripadnici tzv. Teritorijalne obrane Vukovara i paravojne postrojbe Leva supoderica satima su se iživljavale na zatočenim civilima i ranjenicima te su ih potom brutalno pogubili. Na Ovčarima je ubijena 261 osoba, od kojih ih je 200 ekshumirano, a 192 su i identificirane. Za posmrtnim ostacima ostala je 61 osoba i danas se traga, ali zasad bez uspjeha.

– Teško je normalnom čovjeku razumjeti rat, ali je ratova bilo i, nažalost, uvijek će ih biti. Tako se dogodio i ovaj rat u Hrvatskoj i razaranje Vukovara gdje se svašta događalo. Međutim, ono što se dogodilo na Ovčari svakako se može nazvati najvećom srpskom sramotom u povijesti koja će zauvijek ostati zapisana. Taj ratni zločin nije se mislio dogoditi, a krivci nisu samo oni koji su osuđeni nego i JNA koja je mogla i morala iživljavanje zaustaviti – riječi su kojima predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i Centra za istraživanje ratnih zločina Danijel Rehak započinje  razgovor  o  Ovčari , piše Branimir Bradarić.

Krvavi pir u hangaru

Uvod u taj krvavi pir događao se u vukovarskoj bolnici kada je vojska odvajala muškarce od žena i djece. Jedni su išli na jednu stranu, a drugi na drugu stranu, s mišlju da idu na obavijesni razgovor i da će se ubrzo ponovno vidjeti sa svojim najmilijima. Nisu ni slutili što se sprema i da zapravo više nikad neće vidjeti svoju djecu, žene, roditelje, prijatelje… Odmah poslije odvajanja kod bolnice, čemu je uz pripadnike sigurnosnih službi nazočio i Veselin Šljivančanin, ranjenici i civili smješteni su u autobusu. Odatle su se uputili prema vukovarskoj vojarni gdje se, kako kaže Rehak, također dogodilo nekoliko incidenata. Međutim, ranjenici i civili i dalje nisu bili svjesni što im se sprema.

U međuvremenu se, poslije sloma obrane Vukovara, održao i sastanak tzv. Vlade SAO Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema čiji su čelnici od JNA tražili da ih odustanu od zarobljenika. Objašnjenje je bilo da oni „imaju dokaze da je riječ o najokorjelijim ustašima kojima narod Vukovara treba suditi”. Pri tome su vrijeđali pojedine pripadnike JNA jer su im ispred nosa odveli „1500 zločinaca, ustaša”. Tada  Mile Mrkšić  donosi “odobravanje kojim se daje suglasnost da se zarobljenici predaju lokalnim vlastima“. Nakon toga autobusi kreću putem poljoprivrednog dobra Ovčara gdje su do prije nekoliko sati bili, poslije predaje, zatočeni branitelji s Mitnice. Oni su poslije predaje i boravka na Ovčari prevezeni u logor u Srijemsku Mitrovicu.

–  Dolaskom na Ovčaru započinje njihov pakao . Odmah nakon izlaska iz autobusa, na putu do hangara, zatočenici su morali proći kroz tzv. špalir smrti. Stajali su s dvije strane i sve zatočenike koji su prolazili tukli su palicama, metalnim šipkama, kundacima naoružanja, rukama, nogama… Iživljavanje se nastavilo iu samome hangaru. Tko je ušao u taj hangar, više nije izišao živ – kaže vukovarski branitelj  Ivan Lukić  koji posjetiteljima Spomen-doma Ovčara, uređenog u prostoru nekadašnjeg hangara, govori o strahotama koje su preživljavali zatočenici.

– Kada bi dobili jednu grupu, prilazili su joj i svima koji su još pokazivali znakove života pucali u glavu. Zato mnogi od njih imaju prostrijelne rane u glavi. Potom bi dolazila druga grupa i sve se to ponavljalo dok ih sve nisu pobili – rekao je Lukić. Dodao je kako je  najmlađa žrtva Ovčare bio Igor Kačić  koji je imao 16 godina, a najstariji 72 godine.  Među ubijenima su tri maloljetne osobe i tri žene. Ružica Markobašić ubijena je iako je bila u šestom mjesecu trudnoće . Strijeljanjem ljudi zapovijedao je drugooptuženi  Stanko Vujanović , a  Predrag Milojević Kinez  svima koji su pokazivali znakove života pucao je u glavu.  Među ubojicama bila je i jedna žena – Nada Kalaba .

– Sve što znamo i govorimo doznali smo od tog jednog čovjeka koji se spasio. On je iskočio iz traktorske prikolice i pobjegao u kukuruz. Pucali su za njim, ali se ipak spasio. Poslije su ga uhvatili u Marincima is nama je proveo devet mjeseci u logoru. Tek kada je razmijenjen, u kolovozu 1992., rekao je za Ovčaru. Mjesto masovne grobnice potom su pripadnici UN-a čuvali 24 sata dnevno sve do ekshumacije. Međutim, i danas nedostaje taj jedan autobus i 61 tijelo za koje ne znamo gdje su – kaže Lukić.

Koliko još tijela branitelja i civila iz Domovinskog rata nije pronađeno?

U Evidenciji osoba nestalih u Domovinskom ratu njih je 1467, kao i 401 zahtjev za traženje posmrtnih ostataka smrtno stradalih osoba za koje nije poznato mjesto ukopa, što ukupno čini još 1868 neriješenih sudbina osoba iz Domovinskog rata. Među njima je i  Jadranko Anić-Antić.